Narodne nošnje kao neprikosnoveni komadi naše istorije i tradicije sa sobom nose identitet naroda, podneblja pa i vremena u kome su bile zastupljene kao odjevni predmet. One, koje danas možemo vidjeti u mnogim kulturno umjetničkim društvima, datiraju uglavnom sa kraja 19. i početka 20. vijeka. U trebinjskom KUD – u „Alat Svislajon“, osnovanom 1956. godine, čuvaju se hercegovačke toke stare i preko 100 godina, dok drugi dijelovi nošnji i same nošnje datiraju od prije više od 60 godina. Skupljane po selima prilikom osnivanja trebinjskog KUD – a prije gotovo sedam decenija, sa sobom nose mnoga obilježja koja ih čine tradicionalnim odjevnim predmetom.

                                                                                                                             Ranka Beba Kijac

Danas im najčešće svjedočimo u muzejima ili na nastupima folklornih ansambala i na taj način, ukoliko se inače ne bavimo kulturnom baštinom, u prilici smo da ih pobliže zagledamo, o njima saznamo i prizovemo sliku prošlosti u sadašnji trenutak. Međutim, postoje i oni koji su, možemo slobodno reći privilegovani da starim nošnjama udahnu novi život, ali i da šijući posve nove, po kroju i uzoru na originale, doprinesu pravoj maloj revoluciji.

Upravo se time nepunih pet godina bavi Trebinjka Ranka Kijac ili Beba kako je svi po nadimku poznaju, mašinac po struci, sa višedecenijskim iskustvom i zanatom krojača te veteran Gradskog KUD –a „Alat Svislajon“ Trebinje, za čije se umijeće čulo u Beogradu, a i šire.

„Nošnje sam počela da radim 2018. godine na tadašnji poziv Branke Ratković, u tom trenutku direktorice Fabrike i člana predsjedništva našeg KUD – a, da se obnove stare nošnje. Vjerovala je u mene da ću moći to da odradim, kao i da sašijem nove. Uložila je u materijale, ja sam šila i tada je obnovljen dio nošnji koje su već bile u KUD – u, a onda sam počela da šijem nove. Bilo mi je veoma zanimljivo i odmah sam se snašla i znala šta i kako treba da radim“, reče nam pri samom susretu.

Od novih nošnji koje je potpuno sama sašila za trebinjski KUD uradila je kompletno muško i žensko Krajište, kao i žensku Kobišnjicu. Za mušku nošnju Hercegovine sašila je sve dijelove, dok je ženske, već postojeće kompletno sredila i jedino šila kape. Njenih ruku djelo su dakle svi džamadani, bluze, pojasevi, kape zavrate i svaki vezeni ukras koji se može vidjeti na ove tri različite nošnje.

                                                                                                           Bosilegradsko Krajište

Da bi ih završila potrebni su bili sati, dani, čak i mjeseci. Na samom početku, i cijela godina da se svaki komad dovede u red. Iskrena je kada nam kaže da ne zna tačan broj koliko je nošnji ukupno sredila i nanovo sašila, ali zato zna sa koliko pažnje, ljubavi i strpljenja je svakoj bila posvećena.

„Znala sam raditi danima i noćima, bez spavanja da stignem sve da završim. Posebno u situacijama ako je nošnja hitno potrebna. Tada radim bez prestanka. Međutim, meni ovo nije naporno. Baš suprotno, uživam dok ih šijem, kada vezem, to me smiruje. Krenem polako, nit po nit i znalo mi se desiti da osvanem s vezom u rukama. Ali, meni je to odušak i prija mi“, sa osmijehom nam priča.

Pored mnogih komada kojima je posvećena, gospođa Beba ima i dijelove nošnji njoj najinteresantnije.

„Definitivno džamadani hercegovački muški i saje iz Krajišta. Imaju specifičan kroj i vez i zato su mi zanimljivi, traže puno ukrašavanja. Kroj kod džamadana, koji ima rukav, ali se ne oblači nego visi sa strane, veoma je interesantan, a i zbog toga jer ga cijelog treba izvesti. Takođe, lijepe su mi i kecelje iz Kobišnjice, zahtijevne sa puno veza, ali ih baš zato volim. Mnogo su mi primamljive i kape zavrate i njih sam dosta uradila. Često ih poklanjamo drugim KUD – ovima za uspomenu. Veoma je komplikovana za sašiti i potrebna su mi dva dana da je završim da bude baš kako treba. E sad, u zavisnosti ko mi je traži mogu je završiti i u mnogo kraćem roku“, reče nam s osmijehom, aludirajući na svoje folkloraše i drage prijatelje.

                                                                                                                          Beba u nošnji

Kako nas upoznaje, mnogo je lakše raditi više komada odjednom nego pojedinačno, kada sve treba posebno iskrojiti, sašiti, izvesti. U tom slučaju za pojedinačne mušku i žensku nošnju potrebno joj je mjesec dana rada. Ipak, radeći s ljubavlju sve ovo vrijeme, proteklih skoro pet godina okupiranosti jedinstvenim ambijentom tradicije i kulture, sa ove distance smatra ispravnim potezom.

„Nošnje mi nisu bile krupan zalogaj. Svidjela mi se Brankina ideja da ih obnovimo i, naravno, što je u mene imala povjerenja. Tada sam samo počela, a sada mi se već sviđa, toliko da svaku doživljavam kao nešto svoje, nešto što više ne bih mogla da vidim oštećeno. Svaka nošnja mi je draga i trudim da se svakoj posvetim kako im dolikuje“.

Vežući se za nošnje, vezala se i za ljude iz folklora. Došavši posve drugim povodom u trebinjski KUD „Alat Svislajon“, Beba je, pored nošnji, oživjela i neke vlastite uspomene. Vrijeme školskih dana kada je još kod Feride Omeragić igrala folklor u Trebinju. U šali kaže da su je njeni najbliži natjerali da im se pridruži, a potpuno je ozbiljna kada naglašava da su povratku igri presudili i svi ostali dragi joj ljudi koji trebinjski ansambl čine takvim kakav jeste – iskren, neposredan, velike duše i srčanosti sa kojom se kreće ne samo na svaki nastup, nego i na svako druženje.

„Otkako se brinem o nošnjama igram i folklor. Druženje u našem KUD – u je nešto posebno. Svi ovi ljudi su me vezali za sebe pa i za sve ostalo. Presrećna sam što sam prihvatila ovaj posao. Okružena sam našom tradicijom i ljepotom, a uz sve to i predivnim ljudima. Naša druženja su uvijek puna veselja i radosti, bilo da organizujemo roštilj ili putujemo. Folklor ima dušu, a to je zato što ga igraju ljudi s dušom. Svi smo kao jedno bez obzira na godine, kao porodica“, sa puno emocija nam reče gospođa Beba.

Prilično kreativna, sa inovativnim idejama, pored nošnji, šije i sve ostalo, a tu se ponekad ubroje i vjenčanice za neke joj bliske i drage ljude. Za vrijeme rata, kada se teško i jedva preživljavalo, iako se bavila mašinskom strukom, a od šivenja imala samo kurs, sa svojih deset prstiju hranila je porodicu.

„Voljela sam uvijek da šijem, heklam, vezem, pletem. U vrijeme rata šila sam stolnjake, toledo rad, koji su mi bili naručeni. Pomagala mi je porodica, suprug i kćerke. Moj muž je to crtao meni na platnu, ja bih odradila na mašini, ručno radila petlje, onda uštirkam, operem, ispeglam, a moja djeca uzmu makazice i sijeku. To nas je prehranilo. Šila sam tada i od šatorskih krila vojna odijela. Kada danas razmislim, čini mi se da sam, bez obzira na moju maštovitost, dosta toga poprimila i od muža, koji je bio umjetnik. Slikao je. I taj toledo rad sam šila zato što mi ga je on crtao. A onda kako sam sve više radila razvijale su se ideje jedna za drugom. Tako sam godinama kasnije nakon rata šila vjenčanice, zavjese, paravane, a jedno vrijeme i presvlačila namještaj. Sve to volim i sve šijem, a rad na nošnjama čini jednan drugačiji segment mog rada“.

Zato joj vjerujemo kada nam kaže da u poređenju između prozračnih i laganih materijala za vjenčanice i krutih i težih za nošnje, radije bira da se opredijeli za ove druge. 

„Koliko god da ih je teško raditi, nošnje su mi izazovnije i draže. Ima nečeg opuštajućeg u radu na njima. Sjednem i vezem, bole ramena, ali ne smeta. Tu sam pronašla sebe i jednostavno, odmaram dušu!“

I potpuno je jasno zašto se za rad ove vješte žene čulo i izvan Trebinja, čak i do KUD – a „Resnik“ u Beogradu za koji je, takođe, radila na sređivanju i šivenju narodnih nošnji, ali i drugih društava čije prostorije krase Bebine hercegovačke kape zavrate.

Ima izgleda neke posebne draži u tananim vezenim detaljima i svoj raskošnosti nošnji, toj univerzalnoj ljepoti koja vijekovima ne blijedi. U tom spoju tradicionalnosti i savremenosti jedne žene nastao je neraskidiv susret. Zahvaljujući njemu, danas u Trebinju obilujemo punoći boja i tkanina od raznovrsnih materijala, Bebinom rukom savršeno uklopljenim u nošnjama iz Hercegovine, Krajišta i Kobišnjice. Čitavom bogatstvu jedne epohe, koje Gradski KUD „Alat Svislajon“ Trebinje tako pažljivo njeguje i čuva. 

KAKO SE NEKADA OBLAČILO U HERCEGOVINI?

Hercegovačka ženska nošnja bila je bogato ukrašena vezom, posebno na lanenim dijelovima odjeće: košuljama, maramama povezačama i prevezačama. Zanimljiva je bila crvena kapa sa ukrasnim crvenim cvijetom i bijelom maramom – burudžukom. Kratki jelek – koreta pretežno je u crvenoj boji, ali i u zelenoj i plavoj, preko koga se nosi smeđa ili plava ćurdija – zubun, tkani pojas sa ukrasnim paftama, bijele vunene čarape i opanci od svinjske kože i opute. I muška nošnja odlikovala se bogatim vezom – crvenim džamadanom sa zlatovezom, pantalonama od domaćeg tamno bojenog sukna te tozlucima na listovima, šarenim pojasom i opancima od istog materijala kao i ženski. Interesantno je reći da su samo oni imućniji nosili dolame od čohe i džamadane sa tokama. Hercegovačka nošnja mlade obilovala je bogato ukrašenom kapom sa oglavljem, bijelom suknenom ćurdijom i haljinom bjelačom, pregačom – lizdek koje su nosile djevojke i nevjeste, a bile su ukrašene zlatovezom sa raskošnim dugim resama. Na pojas su se stavljale pafte rađene u zanatskim radionicama. Zapasavale su se širokim pregačama ukrašenim klečanim šarama. Obuća se sastojala od vunenih čarapa, priglavaka, terluka i nazuvaka bogato ukrašenih raznim ornamentima izrađenim u tehnikama pletenja i vezenja te opanaka od svinjske kože i opute. U KUD - u „Alat Svislajon“ Trebinje čuvaju se hercegovačke nošnje, kao i ništa manje raskošne ženske nošnje Krajišta, koje gospođa Beba Kijac, takođe šije i održava. One se odlikuju sajama, keceljama, pojasevima, haljinama, maramama i opancima pertlašima. Interesantno je i muško Krajište, jednako atraktivno sa koporanom, pantalonama, bijelom šubarom i opancima.

POSVEĆENOST NOŠNJAMA DO DETALJA

„Bila sam u srednjoj školi kada se moja mama, koja je odlično plela na mašini, prijavila na kurs šivenja. Nije joj se dopalo i odlučim ja da probam. Naučila sam osnovne stvari i krenula sama. Vez i heklanje sam voljela kao dijete i išlo mi je. Nakon Srednje mašinske škole počela sam raditi u Industriji alata Trebinje i uvijek sam sebi sve šila.  Koleginice iz fabrike bi vidjele nešto na meni pa bih i njima sašila i tako je počelo. Mnogo sam radila za vrijeme rata i preživljavali smo zahvaljujući šivaćoj mašini. Onda sam jedno vrijeme prestala i sad posljednjih deset godina intenzivno šijem, naplaćujem svoj rad i uz penziju živim po svojoj mjeri, uz zanimaciju koju volim. Tu su se nošnje lijepo uklopile. Dok sam kao dijete igrala folklor najviše sam voljela muslimansku i makedonsku nošnju. Zašto, ne znam. Bile su mi najljepše u kojima sam voljela da igram. O nošnjama sam znala tek toliko, a sada poznajem svaki njihov detalj i svaki komad kojem se posvetim za mene je dragocjen“.