Ovom obradom Bregović je zaludio publiku napravivši kafanski hit za sva vremena i na neki način već tada ukazao gdje i kako će se odvijati njegov dalji muzički život i karijera.

Pesma “Ederlezi” pjevala se uglavnom među Ciganima u Rumuniji, a u njoj se slavi povratak proljeća.

Tekst pjesme “Đurđevdan” se mnogo razlikuje u odnosu na ciganski “Ederlezi”. Neki istraživači kažu da je Bregović tekst “iskopao” upravo iz zapisa narodnih rodoljubnih pjesama sa područja Sarajeva iz Drugog svjetskog rata.

Postoje i druge priče o tome kako je nastala ova pjesma. Čuvena pjesma “Đurđevdan” nastala je u “vozu smrti”, koji je putovao iz Sarajeva za Jasenovac, svjedoči profesor Žarko Vidović, istoričar umjetnosti iz Sarajeva, koji je bio u zloglasnom koncentracionom logoru 1942. godine. On je napisao sljedeću priču:

“Pjesma ‘Đurđevdan'u stvari je nastala u vozu za Jasenovac. Tog Đurđevdana je cijeli svemir plakao nad sudbinom srpske nejači. Krvoločne horde i naoružana bagra ispratila je u kazamat običan nedužni narod.

Drugi svjetski rat je bio noćna mora za cijelu našu zemlju. Ni na jednom pedlju nije bilo lako, a Sarajevo je i tada ponijelo izuzetno teško ratno breme. Taj grad je i u ovom slučaju iskrvario zbog svakog zla i svake misaone nastranosti svih krvnika bez obzira na koju su se stranu bogu okretali.

Od samog početka sukoba ustaše su hapsile srpski narod. Zbog surovih progona Srbi su počeli bježati iz Sarajeva. Utočište su nalazili na susjednim planinama ili pak u Srbiji. Naravno, određen broj ljudi je ostao u svom gradu, vjerujući da u dušmanima ipak postoji mrva čovječnosti i empatije. Nisu ni pretpostavili šta im đavoli spremaju.

Đurđevdan je!

Osvanuo je šesti maj 1942. godine. Bilo je to hladno sarajevsko jutro. Policija NDH naredila je da se Srbima pripremi “đurđevdanski uranak”. U četiri sata ujutru u grad su se slivale kolone zarobljenika iz Jajce-kasarne – sa brda iznad Bembaše.

Pridružili su im se sapatnici iz logora Beledije, Ćemaluše, te Centralnog i Gradskog zatvora, kao i kasarne “Vojvode Stepe”. Kolone su se susrele na Obali Kulina bana, gdje su dočekali voz smrti.

Naime, tramvajska pruga u Sarajevu imala je širinu uskotračne željeznice, pa je voz iz Broda, po naredbi rukovodstva NDH, ušao u grad. Pred očima srpskih mučenika na Obali Kulina bana pojavila se duga kompozicija teretnih vagona koja se prostirala baš koliko i kolona zatvorenika – od Vijećnice pa sve do Elektrocentrale.

U koloni je bilo oko 3.000 mahom mladih ljudi. Među njima je bilo i domaćina koji su utamničeni zajedno sa svojim sinovima, a bilo je i muslimana koji su se zauzimali za Srbe ili su se izjašnjavali kao Srbi.

Razulareni ustaša pred kolonom je uzvikivao: ‘Đe ste Srbi? Besplatno vas vodimo na teferič u Jasenovac!’

Na vagonima je pisalo ‘sedam konja ili 40 vojnika’, a ustaše su u jedan vagon uvodile i do dvije stotine ljudi. Voz smrti je tog istog 6. maja 1942. godine, na Đurđevdan, iz Sarajeva krenuo u Jasenovac. Na putu prema kazamatu, zatočenici u vagonima bez hrane i vode počeli su padati u krize zbog straha i neizvjesnosti. U opštem haosu jedan od njih, za koga se tvrdi da je bio član sarajevske “Sloge”, u sopstvenom grču i nemoći, iz ponosa i prkosa, svojim izvježbanim i smjelim baritonom iz srca i duše zapjevao je:

– Proljeće na moje rame slijeće, đurđevak zeleni, svima osim meni…

Đurđevdan je!

Po dostupnim svjedočenjima, ustaše su zbog pjesme “Đurđevdan” zatvorile šibere na vagonima, a zatvorenici su ostali bez vazduha na malom prostoru, zbijeni jedni do drugih.

Od tri hiljade koliko ih je krenulo iz Sarajeva, u Jasenovac je stiglo dvije hiljade duša, a njih dvije stotine je preživjelo torturu. Zahvaljujući preživjelima mi danas znamo za ovaj događaj.”