Mnogi istoričari smatraju da su Egipćani bili prva civilizacija koja je podijelila dan na manje dijelove. Prvi sunčani satovi zapravo su bili kočići postavljeni jednostavno kako bi se pratilo vrijeme, a oko 1500. godine prije naše ere Egipćani su razvili naprednije sunčane satove.

Naime, šipke u obliku slova T postavljene su na tlo, a period između izlaska i zalaska sunca bio je podijeljen na 12 delova, što odražava staroegipatski duodecimalni sistem. Sunčani satovi “najnovijih generacija“ polako su počeli da prate ono što danas nazivamo satima. Međutim, iako su sati u toku dana bili (manje-više) jednaki, oni nisu trajali isto cijele godine: recimo, ljetnji sati su trajali duže nego zimski.

U svijetu bez vještačkog osvjetljenja, dan i noć bili su suprotstavljeni toliko da gotovo da nisu ni smatrani istim danom. Noć, dio dana u kojem nije bilo sunčeve svjetlosti ni senke, nije bilo lako podijelili u faze i pratiti. Međutim, u vrijeme kada su prvi sunčani satovi počeli da se upotrebljavaju, egipatski astronomi su počeli da posmatraju 36 zvijezda koje su dijelile nebeski svod na jednake dijelove. Noć se mogla pratiti pojavljivanjem 18 od ovih zvijezda, a tri su se raspoređivale tako da se vide u sumrak.

Mrkli mrak je obilježavala pojava 12 zvijezda, zahvaljujući čemu je noć podijeljena na 12 dijelova. U vrijeme Novog kraljevstva, ovaj sistem je uprošćen tako što su se za vremensku orijentaciju koristile samo 24 zvijezde, od kojih je 12 obilježavalo noć. Tada se koristila i klepsidra (vodeni sat), možda i najprecizniji način za merenje vremena u svetu prošlosti.

Kada su i dan i noć podijeljeni u po 12 dijelova, rođen je koncept dana koji se sastoji od 24 sata.

Ipak, jasno utvrđeno trajanje svakog od sati koji čine dan nije zaživjelo sve do helenističke ere, kada su grčki astronomi počeli da koriste takav sistem za svoje teorijske proračune. Hiparh s Rodosa i drugi astronomi primjenjivali su astronomske tehnike koje su razvili Vavilonci.

Njihovi proračuni oslanjali su se na seksagezimalni sistem (zasnovan na broju 60), koji su naslijedili od Sumera. Kako piše Scientific American, još nije poznato zbog čega je odabran baš broj 60, ali je on bio pogodan za izražavanje razlomaka – 60 je najmanji broj djeljiv s brojevima 2, 3, 4, 5, 6, 10, 12, 15, 20 i 30.

Grčki astronom Eratosten koristio je seksagezimalni sistem kako bi podijelio krug na 60 dijelova dok je radio na ranom sistemu geografske širine. Vijek kasnije, Hiparh je propisao paralelne linije geografske širine, koje odgovaraju geometriji Zemlje. Takođe je razvio sistem linija geografske dužine.

Njegov rad je objasnio je i proširio Klaudije Ptolomej, koji je živio na prelazu s prvog na durgi vijek naše ere, tako što je 360 stepeni geografske širine i dužine podijelio na manje segmente. Svaki stepen podijeljen je na 60 dijelova, a ovi dalje na još 60 manjih. Prvi dio – partes minutae primae – ili prvi minut, postao je poznat kao, jednostavno, minut. Segment unutar njega – partes minutae secundae – postao je poznat kao sekund.

Međutim, sat od 60 minuta nije se odmah našao na satovima. Časovnici su prikazivali sate podijeljene na polovine, trećine, četvrtine i ponekad čak na dvanaestine, ali nikad na 60 dijelova. U antičkim vremenima, mnogo prije pojave mehaničkog sata, nije za širu javnost bilo praktično uzeti u obzir i minute.