Zora Cvetković i Dušan Cvetković su bračni par iz Leskovca, koji je prije desetak dana obilježio značajan i ponosa vrijedan jubilej – zlatnu svadbu.

U današnje vrijeme sama činjenica da je neko toliko dugo vremena ostao vjeran jedan drugome zaslužila je veliko poštovanje, ali ono je u slučaju Zore i Dušana postalo neizmjerno.

Osim velike ljubavi, ovaj skromni par pokazao je i veliku humanost – sav novac koji su dobili od gostiju uplatili su Nacionalnom udruženju roditelja djece oboljele od raka - Nurdor, piše Jovana Kešanski za Lola magazin.

Gosti su uz poziv dobili molbu da umjesto poklona, pića, cijveća i parfema donesu novac koji bi potrošili na to.

Supruga Zora kaže da su odluku da novac daju u humanitarne svrhe znali samo njih dvoje i da su se odlučili da ga poklone za lečenje dece oboljele od raka.

Želja im je bila i da podstaknu druge ljude da ih slijede.

“Svaku svečanost koju organizujete, svaki poklon koji treba da dobijete ili kupite, pokušajte da svedete na nešto malo para, jer humanije je da novac poklonite onima kojima je potrebniji nego pokloni koje biste dobili”, kažu Cvetkovići koji su se “prepoznali” još pri prvom susretu na radnom mjestu u fabrici “Zdravlje” u kojoj je ona bila mlada laborantkinja, a Dušan inženjer, tek stigao iz vojske.

Godinu dana nakon sudbonosnog susreta počinju zajednički život koji traje već pedeset godina i u kom su dobili djecu i troje unučadi.

“Svakome bih savetovao veliku ljubav, da ima veliko razumevanje, ozbiljnu trpeljivost… jer to je jedino što održava dugogodišnji brak”, savetuje Dušan.

Ovaj bračni par, kao i Zoran Kocić iz Novog Sada koji je Nurdoru nedavno poklonio svoju vikendicu na Popovici u želji da taj objekat bude oaza mira i oporavka za mališane poslije završetka liječenja, su ono neophodno svjetlo na kraju dugog mračnog tunela u kom nam se ponekad čini da smo zaglavljeni.

Zamislite koliko bi taj tunel bio kratak, ne može baš da ga nikako nema, kada bi svako od nas na primjer: poklonio svoju odjeću onome ko je bos i poderan, podijelio svoju hranu sa onim ko je gladan, otišao dva puta nedjeljno po potrebne namirnice i leijkove starici koja živi na spratu iznad, zastao ispred kase sa hrpom garderobe u rukama, vratio džemper ili rolku na ofinger pa taj novac u prvoj pošti ili banci uplatio Nurdoru ili bilo kome za koga zna da mu je potreban, poslao sms ili dva ili tri za pomoć, dao nekome ko ne može sebi da priušti svoj apartman na planini ili moru ili banji na nekoliko dana…

Ne mora ni od čega da se skroz odustane, ali sve može da se svede na neku “normalnu” mjeru.