Činjenica da je Nil Armstrong tog 21. jula 1969. godine, u dva sata i 56 minuta, prvi izašao iz modula Igl i načinio istorijski “mali korak za čovjeka, ali veliki za čovječanstvo”, možda i nema veze sa time što je baš on bio komandant misije Apolo 11.

Možda su baš vrata modula, koja su se nalazila sa njegove strane, učinila da otisak njegovog stopala bude prvi zapis prisustva čovjeka u prašini površine Mjeseca.

Međutim, do svega toga možda i ne bi došlo, ili bar ne u tom trenutku, da jedan od glavnih idejnih pokretača slanja čoveka na Mjesec nije bila Centralna obavještajna agencija (CIA), ali nipošto na način na koji to većina teoretičara zavjere tvrdi (lažiranjem slijetanja).

Agenti CIA su 1968. godine došli do informacije da je sovjetski svemirski program potpuno spreman za let oko Mjeseca, koji bi trebalo da se odigra prije kraja te godine. Zbog toga su konstatovali da SAD, takođe, moraju što prije da krenu na Mjesec.

Tako je, na insistranje iz Lenglija, cilj misije Apolo 8 pomijenjen, pa je umjesto leta u zemljinoj orbiti, u decembru 1968. izveden je prvi let sa ljudskom posadom koji je ušao u mjesečevu orbitu.

Da je CIA zaista bila upletena u cijelu priču, govori i bilješka Karla Daketa, tadašnjeg zamjenika direktora agencije zaduženog za nauku i tehnologiju:

“Vjerovatnoća da će SAD obaviti let oko Mjeseca sa ljudskom posadom u letjelici Apolo 8 rezultat je direktne podrške koju je NASA dobila od Centra za strane projektile i svemirsku analizu, kroz dostavljene podatke o trenutnim i budućim sovjetskim svemirskim planovima.”

Samo sedam mjeseci kasnije, šest sati i 39 minuta prije nego što će, 21. jula 1969. godine, načiniti “mali - veliki korak”, trojica vrhunskih vojnih pilota Armstrong, Edvin (Baz) Oldrin i Majkl Kolins prvi put u svojim životima sletjeli su na nešto što nije Zemlja u nečemu što nije avion.

I sam Armstrong će kasnije reći da je za njega možda čak i veći uspjeh predstavljalo uspješno prizemljenje letjelice 20. jula uveče, dok je prvi korak na površini Mjeseca bio logična posljledica toga.

U skučenoj kapsuli lunarnog modula Igl, posada je posljednjih nekoliko sati toga dana provela vršeći posljednje pripreme za krunisanje svog istorijskog poduhvata.

U znak sjećanja na svoje tragično nastradale kolege, posadu nikada poletjelog Apola 1 čiju letjelicu je dvije i po godine ranije progutao plamen tokom probe lansiranja, sa sobom su ponijeli oznaku njihove misije.

Želeći i da odaju počast svojim sovjetskim kolegama, pioniru leta u svemir Juriju Gagarinu i njegovom kolegi Vladimiru Komarovu, prvom koji je dva puta letio u svemir i koji je, ujedno, postao i prva žrtva u istoriji kosmonautike, Nil, Baz i Majk su na Mesec donijeli dvije memorijalne medalje iz Sovjetskog Saveza.

Poruke mira američkih predsednika Ajzenhauera, Kenedija, Džonsona i Niksona, kraljice Elizabete Druge, rimskiog pape... držvanika 73 zemlje svijeta, među kojima i jugoslovenskog predsjednika Tita, snimljene su na posebnom silikonskom disku, koji će na Mjesecu ostati da svjedoči o dobrim namjerama čovječanstva u istraživanju vanzemaljskih prostranstava.

U trećem satu 21. julskog dana, prije tačno pet decenija, Nil Armstrong je konačno stupio na površinu Mjeseca izgovorivši čuvenu rečenicu:

“Ovo je mali korak za čovjeka, ali veliki za čovječanstvo” (engl. “That's one small step for (a) man, one giant leap for maniekind”).

Za njim je izašao i Oldrin, dok je Kolins ostao u kapsuli. Astronauti su na površini Mjeseca postavli zastavu Sjedinjenih Američkih Država, a po obavljenoj misiji i prikupljenim uzorcima, tamo su ostavili i amblem Apola 1, sovjetske medalje, poruke mira i ploču sa potpisima sve trojice i predsjednika Ričarda Niksona i porukom:

“Na ovom mjestu su ljudi sa planete Zemlje prvi put zakoračili na Mjesec u julu 1969. Došli smo u miru, u ime cijelog čovječanstva.”

Armstrong, Oldrin i Kolins su na Mjesecu proveli 22 sata. Lunarni modul Igl je sa površine zemljinog satelita poletio 21. jula u 17 sati i 54 minuta. Misija Apolo 11 okončana je 24. jula 1969. godine, uspješnim slijetanjem u vode Sjevernog Pacifika.

Potpuni uspjeh misije Apolo 11 je nešto čemu se NASA od samog početka najviše nadala. I pored toga, stručnjake američke svemirske agencije najviše je brinulo da li će astronauti moći da se vrate sa Mjeseca. Zbog toga je, za slučaj najgoreg ishoda razrađen poseban protokol.

Ukoliko bi do toga došlo, kontroli misije na Zemlji naloženo je da odmah isključi radio vezu i prekinu komunikaciju sa posadom Igla.

Nikson je za takav ishod imao unapred pripremljen govor kojim bi se obratio svijetu u direktnom televizijskom prenosu, pošto bi prethodno lično pozvao supruge astronauta da im saopšti tragičnu vijest i izjavi saučešće.

To se, naravno, nije dogodilo, ali je ipak jedan trenutak nepažnje možda mogao da dovede baš do takvog ishoda. Prilikom povratka u lunarni modul Armstrong je svojim aparatom za disanje slučajno udario i polomio prekidač kojim se aktiviraju motori letjelice.

U tom trenutku astronauti su ostali bez ikakve mogućnosti da se vrate na Zemlju.

Oldrin je, međutim, brzo i snalažljivo odreagovao, pa je slomljenu ručku zamjenio svojom olovkom. Improvizovani prekidač je uspio da upali motore, a olovka je kasnije dobila zasluženo mjesto u Vazduhoplovnom muzeju u Sjetlu.

Tokom pripreme za poletanje, Armstrong je iz modula još jednom fotografisao pobodenu američku zastavu. Olovka je upalila motore i sve je bilo spremno za povratak na Zemlju.

Snažni izduvni gasovi Igla, prilikom polijetanja su, međutim, oborili američku zastavu. Sve kasnije Apolo misije zbog toga su zastavu postavljale mnogo dalje od mjesta slijetanja.

I kada su “lunarni pioniri” konačno aterirali u vode Tihog okeana, tamo ih je dočekala posada nosača aviona Hornet.

Prva stvar koja je Nila Armstronga, Baza Oldrina i Majkla Kolinsa, aktere do tada neviđenog podviga istorijskih razmjera, dočekala po povratku na Zemlju bili su - zemaljski zakoni.

Nakon što su ih izašli iz lunarne kapsule, astronaute je dočekala - carina. Heroji prvog leta na Mjesec morali su da popune carinsku deklaraciju zbog “uvoza mjesečevog kamenja i uzoraka mjesečeve prašine” u Sjedinjene Države.

NASA je kasnije objavila da je u pitanju bila šala unapred dogovorena sa Carinom. Bez obzira na to, popunjeni formular je i danas autentičan dokument i još svjedočanstvo o istorijskoj misiji Apolo 11, na kome se nalaze potpisi prvih ljudi koji su bili na Mjesecu.