Prvi „ćiro“ stigao je u bilećku varoš dolinom Trebišnjice 1931. godine a poslednji je zamakao preko Zlatišta u maju 1976. godine. Koliko je željeznica značila Hercegovcima vidjelo se tek kada su je ukinuli. Mnoga mjesta i okolna sela potpuno su zamrla, ti krajevi su ponovo postali zabit, a stanovništvo otišlo u bijeli svijet. Danas je štreka zarasla u draču i srenslu dok su okolna sela uglavnom opustjela.
Vijekovima se Bileća nalazila na karavanskom putu od Dubrovnika ka Bosni i Srbiji ali je vremenom postala sputna varoš bez dobrih saobraćajnih veza sa svijetom. Turci nisu gradili drumove a Austrougari čim su došli u Hercegovinu počeli su da obanavljaju i grade ceste i željeznicu.
Pruga od Huma do Trebinja otvorena je za saobraćaj 1901. godine a Herecegovke su je „metnutle“ u pjesmu jer su hiljade mladića iz ovih krajeva njome odlazile ka Dubrovniku i Kotoru na brodove za Ameriku.
Željeznica je stigla u Bileću tek u vrijeme Kraljevine Jugoslavije. Prvo je otvorena pruga od Trebinja do Lastve 1930. godine, a sledeće godine „ćira“ je stigao i do Bileće. Bilećani su od tada mogli vozom ka Trebinju, Dubrovniku, Čapljini, Mostaru, Sarajevu, Beogradu ali se za Nikšić i dalje morao sedlati konj.
Iako su vijekovima dijelili dobro i zlo Crnogorci i Hercgovci povezali su se tek na Petrovdan 1938. godine željezničkom prugom.
Zbog nepristupačnog terena problem povezivanja Crne Gore sa železnicom u Jugoslaviji bio je nerješiv dugo godina. Bio je to skup projekat a para nije nikad bilo dovoljno da bi se započeli bilo kakvi radovi.
Postojao je plan da se gradi pruga od Ustiprače i Foče preko Tjentišta do Bileće i dalje za Nikšić ali se od ove ideje odustalo zbog nepristupačnog terena preko Zelenogore i Tjentišta. Radovi su počeli tek početkom tridesetih godina 20. vijeka potpuno drugom trasom.
Konačno je odlučeno da se na postojeću prugu Gabela-Trebinje napravi nastavak preko Bileće do Nikšića. Prva dionica od Trebinja do Lastve u dužini od 11,9 kilometara završen je 3. avgusta 1930. godine.
Pruga ka Nikšiću je građena odlukom jugoslovenske vlade a na izgradnji je angažovano između 1.500 do 2.000 radnika, uglavnom mještana iz okolnih sela i varoši. Pruga je prolazila kroz kamenjar bez izvora vode pa su na stanicama građene cisterne za kišnicu.
Zbog otežanog terena radovi su tekli sporo i teško, gradili su se potporni zidovi, nasipi i usjeci. Na pruzi je bilo sedam tunela ukupne dužine oko jedan kilometar. Pored stajališta izgrađeno je i šest stanica sa staničnim zgradama, službenim objektima i stanovima za željezničare: Petrovići, Vilusi, Podbožur, Trubjela, Stuba i Nikšić.
Pruga je puštena u saobraćaj na Petrovdan 12. jula 1938. godine ali su radovi trajali još nekoliko mjeseci. U Nikšiću prvi voz je dočekalo više od pet hiljada ljudi a sa gradskih bedema oglasile su se prangije. Dva mjeseca kasnije, na zvanično otvaranje pruge došao je i predsjednik jugoslovenske vlade Milan Stojadinović.
Kad je počela da se gradi brana u Grančarevu počelo je i izmiještanje trase pruge Bileća – Trebinje. Desetak godina kasnije doneta je odluka da se potpuno obustavi željeznički saobraćaj i prema Nikšiću i prema Trebinju.
Poslednji voz od Nikšića ka Čapljini krenuo je 26. maja 1976. godine. Crnogorci nezadovoljni ukidanjem željeznice navaljivali su stijene na prugu. U Bileći, kako tvrde mašinovođe, nije bilo zvaničnog ispraćaja, ali je desetak ljudi ipak ispratilo poslednji polazak voza sa bilećke željezničke stanice.
U Trebinju šef stanice je zabranio ispraćaj voza a na dijelu pruge kroz Popovo polje od Huma ka Čapljini dovodili su djecu iz škola i bacali cvijeće na prugu. Bilo je i suza i kuknjave. Tako se se Hercegovci pozdravili sa „ćirom“.
Vlasti su objašnjavale da puštanjem u saobraćaj pruge Beograd – Bar, pruga od Nikšića ka Bileći i Trebinju više nije rentabilna, pogotovo što je bila uskog kolosjeka.
Danas se samo stariji sjećaju putovanja „ćirom“ a mlađi su o tome slušali u pričama o željeznici i tome koliko je ona značila Hercegovcima i koliko im je promjenila život. To se dobro vidjelo tek kada su je ukinuli. Mnoga mjesta i okolna sela puna života potpuno su zamrla.
Pasivni krajevi kroz koje je pruga prolazila, njenim gašenjem ponovo su postali zabit, a stanovništo, omladina pre svega, otišla je u svijet.
Šine su pretopili, pragove pokrali, a štreka je danas zarasla u draču i srenslu dok su okolna sela uglavnom opustjela.
Šta Vi mislite o ovome?