Na krajnjem jugu RS miješaju se ukusi cijele Hercegovine, od mediteranske kuhinje, ravničarskih specijaliteta Popovog polja do onog što nude viši predjeli, a svoj pečat na hercegovačkim delicijama, koje u Trebinje mame sve više turista, ostavila je i bogata istorija ovog kraja.

Sve se tu sastalo, a bogatstvo svega je velika prednost ovog podneblja.

- Raznovrsnost prirodnih resursa i bogatstvo kulturnog nasljeđa Trebinja posebno su obogaćeni gostoljubivošću i srdačnošću lokalnog stanovništva, koje, u skladu sa tradicijom, dočekuje gosta sa bogatom trpezom zdrave i prirodne hrane - kaže direktor Turističke organizacije grada Trebinja Marko Radić.

Ono po čemu je zaista prepoznatljiva ova regija, dodaje Radić, jeste tradicionalna kuhinja, koja se podudara sa klimatskim karakteristikama predjela i uzima ono što priroda nudi.

Interesantno je i to da se i dan-danas brojna trebinjska domaćinstva oslanjaju na tradiciju, pa je tako kalja, koja se priprema od od suvog mesa i kiselog kupusa, među najomiljenijom hranom u Trebinju i Hercegovini.

Nije zapostavljena ni zdrava čorba od kazalaca, biljke koju je poprilično teško naći, a na trpezama svoje mjesto ima i ljekovita čorba od prase. Poneko još pripremi mrsni, ali i posni ćeškek, takozvani "bogdijaš", a poslastica je još kod mnogih patišpanj - jednostavan slatkiš, smokvara odnosno pita od smokava koja se zapeče, sutlijaš i brojna druga stara jela.

- Kod nas u Hercegovini hrana se priprema polako, a u njoj se isto tako lagano i uživa, obavezno uz dobro društvo i razgovor. Obroci su obilni, a posebno zadovoljstvo za goste predstavljaju meze sa suvim domaćim mesom, sirom, kajmakom, domaćim hljebom, pogačama - kaže Slobodanka Milošević, šef kuhinje poznatog trebinjskog restorana, koji je postao nezaobilazna gastro destinacija za turiste.

Miloševićeva naglašava da jednostavnost pripreme, ali i pikantnost ukusa karakteriše hranu koju priprema.

- Nekada je teško bilo zamisliti obrok radnika u polju bez mesa sušenog na dimu i ovčjeg ili kravljeg sira iz mijeha. Danas je taj obični pastirski obrok postao cijenjeno predjelo. Glas o posebnosti ukusa hercegovačke pršute, sušene na dimu, odavno je zakoračio preko granica Hercegovine. Zaljubljenici u našu tradicionalnu gastronomiju, a sve ih je više iz cijelog cvijeta, nalaze mnoštvo razloga zašto je naša hrana zaista jedinstvena. Danas jela, koja su bila sastavni dio svakodnevne prehrane u Hercegovini, servirana u skromnom drvenom posuđu simbolizuju stari način života - kaže Miloševićeva.

Sve veći značaj u ponudi trebinjskih jela ima i organizacija "Slou fud".

- Promovišemo lokalnu hranu kroz očuvanje lokalnih biljnih sorti i rasa životinja. Domaći kukuruzni hljeb, pura i lojanica su neka od starih jela koja se prave od kukuruznog brašna. Ova jela nemaju isti ukus sa kupovnim kukuruznim brašnom i brašnom kukuruza stodanjka iz Popovog polja, gdje ova sorta, već odavno adaptirana na lokalne klimatske uslove i uzgojena na kvalitetnoj zemlji, daje mnogo bolji ukus svakom jelu - naglašava predstavnica "Slou fuda" Gordana Radovanović.

Ističe da se u trebinjskom kraju čuva i stara boranija roga, koju je "Slou fud" uvrstio u svoj Katalog ukusa, listu izuzetnih, a zapostavljenih proizvoda.

- Boranija roga oduvijek se spremala sa suvim mesom, ali njen ukus naročito dolazi do izražaja kada se pravi "na salatu", blanširana, uz nekoliko krompira, sa bijelim lukom i maslinovim uljem. Sačuvali smo i staro sjeme slanića, a to je takođe jedna od grahorica koja je oduvijek korištena u skromnoj hercegovačkoj kuhinji - kaže Radovanovićeva.

O vremenu nastanka pojedinih trebinjskih jela ne može se sa sigurnošću govoriti, ali i ta činjenica ide u prilog tradiciji i istoriji. Onda nije ni čudno što je u Trebinju sve više turista koje privlači istorija, ljepota prirode, ali i gastro ponuda.