Na ovogodišnjoj Olimpijadi u malom fudbalu odigrano je 38 utakmica, postignuto 166 golova i jedan autogol. Među 140 igrača, njih 67 upisalo se u listu strijelaca, a prvim strijelcem, sa 9 pogodaka, proglašen je Novo Milošević iz Gornjih Hrupjela. Podatke nam u jednom dahu reče Petar Čolović, dugogodišnji komesar Olimpijade i profesor fizičke kulture u Centru srednjih škola Trebinje, sinonim za gotovo sva sportska takmičenja i dešavanja u gradu. Ali, i više od toga. Jedinstven čovjek, izuzetan pedagog, neko koga svi njegovi đaci, a ima nas mnogo, sa ogromnim poštovanjem pozdravljamo i rado susrećemo.

Ove godine upisao je 30 godina rada u organizaciji trebinjske Olimpijade! Da nije bilo prekida tokom rata i lani usljed pandemije, brojka bi bila i veća. Važnije je, ipak, istaći sa kolikim entuzijazmom i ljubavlju nam Peca priča o Olimpijadi, sa koliko žara evocira neka davna vremena i kako ne zaboravlja da iskaže poštovanje prema silnoj mladosti sa kojom iz godine u godinu dijeli strast prema fudbalu. I to nas ne iznenađuje. Naprotiv, samo je potvrda našeg uvjerenja koliko je sport poseban dio njegovog bića i koliko je ovaj Trebinjac po mnogo čemu neponovljiv.

„Cijelog života sam u sportu. Otkad sam se rodio čini mi se, uvijek sam s loptom. Prošao sam sve moguće generacije od predpionira, pionira, kadeta, juniora i seniora u FK „Leotar“, zatim igrao u „Iskri“ iz Stoca, a potom u Beogradu tokom studija za „Voždovac“, gdje sam završio fudbalsku karijeru. Uporedo sa četvrtom godinom Fakulteta za fizičku kulturu upisao sam Višu trenersku školu, tada jednu od najboljih u Evropi, prvu poslije Kelna“, započinje svoju priču naš profesor, koji je Trenersku školu u Beogradu diplomirao 1986. godine, uporedo sa Difom.

Po povratku u rodni grad postavljen je na mjesto šefa stručnog štaba prvog tima košarke u Trebinju, Republička liga. Potom je dvije godine bio angažovan kao učitelj tenisa na Tinoj za pionire, da bi prešao u FK „Leotar“ i poslije par godina rada postao direktor Omladinske škole ovog fudbalskog kluba za sve selekcije. Bio je selektor za pionire, kadete i juniore regije Hercegovine, trener kadetske reprezentacije RS i, što malo ljudi zna, selektor Univerzitetske reprezentacije BIH. Prve godina staža, nepunih pet, stekao je u „Leosportu“, a tek od devedesetih godina prošlog vijeka, započeo profesorski angažman. Ako nije bio u fiskulturnoj sali, bio je na ratištu.

„Počeo sam da radim prvo u Tehničkoj školi, onda u Ekonomskoj, današnjem Centru srednjih škola. Ni sam ne znam koliko generacija đaka sam izveo, ali znam da su susreti sa svakim učenikom uvijek posebni. Nema ustanove u gradu da neko od mojih đaka nije tu. Trudio sam se, a to činim i danas da sa svima budem drug, da imamo uzajamno poštovanje i međusobno uvažavanje i onda sve funkcioniše. Ljudski sa ljudima, to je moja parola!“

I baš tako. Poštujući ovaj najvažniji postulat, čojstvo, pripada onoj plejadi profesora koje učenici naročito pamte! Nema maturske večeri na koju nije pozvan, nema nijedne na koju se nije odazvao. I to sasvim reprezentativno govori o kakvom i kolikom čovjeku je riječ!

Zbog svega toga, jasno nam je zašto je upravo profesor Peca onaj sa kojim pune tri decenije Olimpijada u malom fudbalu zadržava svoj duh. Iako je olimpijske stranice počeo da piše 1986. godine, živopisno evocirajući uspomene kako je to nekada bilo, imamo osjećaj kao da smo svakom trenutku i sami svjedočili.

„Tada je u gradu postojao Opštinski sekretarijat fizičke kulture. Kancelarije su bile u Domu kulture, današnjem Kulturnom Centru. Glavni sekretar je bio legendarni profesor Bratoljub Mičeta, koji me pozvao, prepoznao da sam stručan i da mogu to da radim. Nije bilo ni sportske dvorane, ni zapadne tribine do škole. Istočna tribina do zgrada je bila duplo manja nego sada. To je bio moj početak. Sveukupno 30 godina da učestvujem u organizaciji Olimpijade“, sa neskrivenim sjajem u očima nam reče, a smijuću se zajedno konstatujemo – Peca jest jednako olimpijada!

Kako nam kaže, prije rata Olimpijada je bila spektakl. Najavljivala se nekoliko dana prije i znalo se da druga polovina jula u Trebinju pripada malom fudbalu.

„Na olimpijadu su išli svi, što bi se reklo od 7 do 77 godina. To je bio doživljaj! Da neko propusti to, nije se moglo desiti! Samo otvaranje je bilo spektakularno. Otvore se širom vrata stadiona, dolazi gradska muzika jer je većina igrača tu i svirala, među kojima i ja klarinet. Muzičari stanu na centar igrališta. Zasađani su u žutim dresovima dolazili na magarcima kao simbolom njihovog naselja. Sastaju se dva kvarta, recimo Lastva i Pridvorci, kapiteni razmjenjuju darove, Lastvani njima pastrmku a ovi njima pipun. Ma atrakcija je bila, nije imala gdje igla da padne na stadion. Okolne zgrade dupke pune, balkoni, terase, svi su gledali. Onda utakmice, kvart protiv kvarta, želja da pobijede komšiju, takmičarski duh na nivou,svi su došli da igraju, osvoje trofej, ali na prvom mjestu i da se druže“.

Od samog početka trebinjske Olimpijade učestvovalo je 12 ekipa, po šest u grupama A i B. Prve dvije prvoplasirane išle su u polufinale, šest bi ih ispalo, a treći, četvrti i peti ostajali su na Olimpijadi za sljedeću godinu. Međutim, Petar Čolović je nakon par godina rada napravio novinu. U završnicu idu prva četiri mjesta, peti ostaje, šesti ispada. Formirao je šemu da se prvaci grupa ne mogu sastati prije finala, napisao propozicije po kojima se igra već 20 godina.

„Ne mogu da kažem ko je najviše puta bio prvi, ali mogu da istaknem da su Police ili, kako su se nekada zvali „Plavih 9“, nekoliko puta bili među najboljima. Prva mjesta često su uzimale ekipe Zasada, Stanice, Kastela, Pridvoraca, Centra... Bilo je kvaliteta baš dosta, igrao se dobar fudbal i bilo je zadovoljavajuće sa dosta lijepih poteza, golova, možda malo manje nego sada jer je onda igralo 5 igrača i 6. golman, a sada su 4 igrača i 5. golman i ima više prostora za igru, za više poteza i golova“.

Ono što ga, čini nam se, naročito raduje, su mnogi igrači kojima je upravo Olimpijada u malom fudbalu bila odskočna daska u daljoj karijeri.

„Ima dosta onih koji su nastavili uspješnu fudbalsku karijeru. Momaka koji nisu prošli ni pionirsku, ni kadetsku selekciju, ni jedan dio juniorske pa su ih na Olimpijadi primijetili iz fudbalskog kluba da bi mogli profesionalno da igraju fudbal. Na kraju Olimpijade uvijek se proglasi najbolji igrač, i njih bi pozivali da se oprobaju u velikom fudbalu. Takvih momaka je bilo dosta koji su sa Olimpijade prešli u FK „Leotar“, bili standardni prvotimci i išli čak i dalje. Dok sam radio u Omladinskoj školi fudbala mnogim igračima sam dozvoljavao da igraju na Olimpijadi, vodio ih do prelaska u seniore i kad bismo se rastajali, organizovao sam im utakmice u Beogradu protiv „Partizana“ i „Zvezde“, da to bude neki njihov, naš diplomski rad. Momci iz jedne od tih generacija, 75,76,77. godište su sada u FK „Leotar“ treneri, sportski direktori, direktori Trebinje sporta. Slika prvog šampiona BIH u fudbalu, „Leotara“ je slika tih 12 igrača iz Omladinske škole. Par njih je igralo i u evropskim klubovima: Predrag Vukićević u „Toluki“ iz Meksika, današnji šef stručnog štaba „Leotara“ Branislav Krunić u „Volinu“ u Ukrajini i FK „Moskva“ u Rusiji, Joco Vico u „Rapidu“ u Beču i to je nešto čime se ponosim. Od svih sam dobio na poklon dresove i još ih čuvam“, ponosno nam priča ovaj vječiti sportista, koji je na stadionu pola vijeka, što kao organizator Olimpijade, što kao fudbaler.

Iskren i otvoren, ne krije da se Olimpijada danas razlikuje od one prijašnje.

„Ranije se igralo iz kvartova, nije se smjelo otići u drugi kvart, a danas se i to dešava. U polufinalu ove godine igrali su brat protiv brata, Gornja protiv Donjih Hrupjela. Kažem im: „Baš vas briga, jedan je u finalu sigurno!“ Prije je bio mnogo izražajniji sportski duh, bilo je žara, druženja, igralo se srcem, nisu se plaćale kotizacije za učešće niti je bilo novčanih nagrada. Pokrovitelj je bila Opština Tredbinje i prve tri ekipe su dobijale nagrade u vidu sportske opreme, ali bitnije je bilo osvojiti nešto, napraviti proslavu u svom kvartu, da se o tome priča u iščekivanju nove Olimpijade. Samo jednom je bilo 10 ekipa, a svih ostalih puta igralo ih je 12. Vratili smo pravilo da igrači mogu biti samo sa teritorije Trebinja jer drugačije i nema smisla. Imali smo ove godine dosta golova, dosta dobrih poteza i moramo biti zadovljni“.

Kad sve sabere i oduzme, kaže nam da sa sobom nosi pregršt lijepih uspomena. Kako kroz tridesetogodišnje vođenje Olimpijade u malom fudbalu, tako i iz 20 godina bogate fudbalske karijere. Posebno ako se zna da je baš njemu pripala čast da prvi put u istoriji FK „Leotar“ u Trebinje, 1978. godine dovede „Hajduk“ iz Splita na Kup Maršala Tita.

„Igrao se Kup Jugoslavije i za protivnika smo imali „Iskru“ iz Bugojna, koja je nekada bila u prvoj ligi Jugoslavije. Pobjednik za dva dana igra protiv „Hajduka“, a kad se igra Kup nema favorita. Pobijedimo „Iskru“ sa 2-0 i oba gola ja postignem, budem igrač utakmice. I, naravno čeka nas „Hajduk“. Otprilike nekih 8.000 do 10.000 gledalaca je bilo, nema odakle nije bilo ljudi jer „Hajduk“ je bio u velikoj četvorci Jugoslavije sa „Partizanom“, „Zvezdom“ i „Dinamom“ i bila je to atrakcija! Istrčava prvi tim „Leotara“, ja na klupi. Čitav stadion skandira daj maloga, daj maloga! I uvodi me trener u 5. minuti na insistiranje naše publike. I sad se naježim kada se toga sjetim. To je nešto što se zauvijek pamti!“

Pamti Peca i vrijeme kada je igrao u „Voždovcu“ sredinom osamdesetih godina prošlog vijeka. I iz Beograda neke divne ljude čiji gestovi, takođe, nemaju zaborava.

„Najpozitivnija moja priča, što se tiče FK „Voždovac“ je sa proslave godišnjice postojanja. Tu su bile zvanice iz „Zvezde“, „Partizana“,  „OFK Beograda“... svečanost dodjele nagrada. Kako sam u „Voždovcu“ bio jedan od rijetkih sa strane, a još student, moji saigrači se dogovore da mi spreme iznenađenje. Igra se bingo. Imali su dogovor da se onaj kome izađe bingo ne javlja dok ne izađe meni. I vidim izlaze brojevi, niko se ne javlja, ništa mi nije jasno. U jedna doba izađe meni, kažem evo ga i oni svi skoče i aplaudiraju. Onda mi priznaju da su čekali da ja to dobijem kao nagradu. Iskreno, suze su mi krenule. I to se pamti za života!“

Sa vječitim osmijehom i nekom pozitivnom energijom koju tako lako sa sobom širi, kaže nam da za malo čim žali u karijeri. Da može sve iz početka možda bi tek po koju stvar promijenio.

„Dok sam bio u Trenerskoj školi u Beogradu imao sam ponude od selektora reprezentacije Jugoslavije, poznatih igrača iz „Zvezde“ i „Partizana“, da kad odu u inostranstvo idem s njima. Ne znam jesam li pogriješio što nisam otišao, ali uvijek kažem ko zna zašto je to dobro. Na sve gledam sa neke pozitivne strane. I jeste i nije mi žao. Ali, ima nešto za čim istinski žalim, što nisam otišao na Univerzijadu u Koreju. Sanjao sam je danima! Bio sam selektor Univerzitetske reprezentacije BIH. U Trebinju su se odigravale utakmice koje sam obilazio, igrači su mi se javljali, ozbiljno sam se tome posvetio. Kad je trebalo da se ide Krovni savez BIH sa sjedištem u Sarajevu nije imao dovoljno novca i sve je propalo. Ostala je žal za tom Korejom i svim što je nosila sa sobom“, kaza nam ovaj nekadašnji napadač, bočno fudbalsko krilo „Leotara“ i „Voždovca“.

Da se otisnuo u inostranstvo možda sportski događaji u Trebinju ne bi imali ovoliku čar jer neupitno je da Petar Čolović u svemu čega se dotakne ostavi neizbrisiv pečat. Bilo da se radi o učenicima, profesionalnim sportistima ili pak malom djecom u trebinjskoj Školi sporta. Izvjesno je, sport njega pokreće, a ta snaga i ljubavčine ga posebnim lajt motivom za mnoge naraštaje. Ne samo ljubitelje sporta, već i brojne generacije Trebinjaca koje je baš ovaj sportista i profesor izveo na put zdravih životnih navika!

Profesor koji se ne zaboravlja

„U školi sam jedne školske godine bio razrednik odjeljenju Carinski tehničar. Nakon rata otvori se put preko Sitnice za Herceg Novi. Gužve na graničnom prelazu. Putujem sa porodicom, ogromna kolona, čekamo. Prilazi nama carinik. Prepoznamo se nas dvojica. Ništa ne govorimo. Izvede on nas sa strane, otvori gepek, prebira po autu. U jednom trenutku tiho mi kaže: „Profa, jesi to pošao na more?“ Završi svoje, podiže rampu i prođosmo. Dirnuo me taj gest koji mi je mnogo toga rekao!“

Ovo treba doživjeti!

Na manifestaciji Izbor najboljeg sportiste Trebinja za 2013. godinu Petar Čolović je za izuzetan dugogodišnji doprinos u razvoju sporta nagrađen sportskim radnikom godine. Kao neko ko je još na prvim skokovima sa Kamenog mosta bio predsjednik žirija, a odazvao se pozivu i ove godine, od TO Grada Trebinja i Društva prijatelja Trebinja nedavno je nagrađen zahvalnicom za učestvovanje u organizaciji „Dana Trebišnjice“. Po reakcijama ljudi sa strane reklo bi se da je ostavio pozitivan trag u svemu što je radio i radi.

„Odem jednom prilikom u Banjaluku. Pošto je igrao „Borac“ odem na utakmicu. Fudbaleri istrčavaju na teren, a među njima i Branislav Krunić, sada šef stručnog štaba FK „Leotar“. Primijetio me na tribinama, prišao, popeo se, izljubio i pozdravio se sa mnom. Na jednoj zabavi koju su organizovali fudbaleri dobio sam dres mog bivšeg fudbalera koji je u tom trenutku igrao u inostranstvu. Uslijedio je komentar: Ovo treba doživjeti!“