Ko je darivao talentom Tijanu Bošković taj nije škrtario, jer je ponosna Bilećanka, rođena u Trebinju, koracima od sedam milja grabila ka odbojkaškim vrhovima, da bi sa samo 22 godine već postigla da bude dvostruka evropska prvakinja i ponosna vlasnica (po) jedne planetarne titule i olimpijskog vicešampionskog znamenja sa seniorskom reprezentacijom Srbije, u čijem dresu je za pola decenije staža osvojila još tri medalje na velikim takmičenjima.

I to ne kao neko ko je popunjavao broj u protokolu mečeva, imao status zlatne rezerve ili u uspjesima učestvovao kao važna karika u „mašineriji“ Zorana Terzića već vrlo često kao ona što je određivala tok utakmica ili ubacivala ključne poene. A organizatori SP i EP je za te fenomenalne role nagrađivali zvanjima najbolje igračice i(li) korektora turnira.

Čega se nakupila i u klupskoj konkurenciji, kao višesezonska zvijezda turskog Ezačibašija.

I dok su internet pretraživači krcati informacijama o nestvarnim dometima najbolje odbojkašice Evrope za 2019. godinu u izboru Evropske odbojkaške konfederacije i najbolje srpske sportistkinje u prethodnih 12 mjeseci, odlukom Olimpijskog komiteta Srbije, dotle su rijetki intervjui nekadašnjeg čuda od djeteta iz beogradskog OK Partizan Vizura, pošto ova neustrašiva poenterka van terena vodi povučen život.

Svojevoljno izmještena iz fokusa medija, čijoj radoznalosti udovoljava na kašičicu, povremeno primorana da se ugrize za jezik, kako na pitanja „sedme sile“ ne bi uzvratila s „milion puta sam to pričala“ ili „ne bih o tome“.

– Rijetko se desi da ne odgovorim na novinarsko pitanje, jer uprkos lošim iskustvima sa nekima od vas, poštujem medije i vrlo dobro znam da su obavezan dio života svakog profesionalnog sportiste. Posebno uspješnih. Ali, to ne znači da ću im dati privatan život na dlanu. Dovoljno me ima zbog odbojke na televiziji i u novinama, nema potrebe da drugim stvarima skrećem pažnju na sebe. Zato izbjegavam bilo kakvo zadiranje u moju intimu. Imam svoj mali svijet i u njemu nalazim unutrašnji mir, bez kog ne bih mogla da funkcionišem. Što se tiče ostalih pitanja… Recimo da nisam oduševljena kada me iznova i iznova teraju da prepričavam kako i zašto je Galatasaraj pozvao u goste mog oca Ljupka, sestru Dajanu i mene, odnosno zbog čega smo jednoglasno odbili ponudu turskog kluba da tamo treniramo, osjetimo život u Istanbulu i nas dvije postanemo njegovi članovi. Toliko puta sam to objasnila da mi se čini da i ptice na grani znaju napamet cijelu priču.

# Važite za skromnu, lijepo vaspitanu, vrijednu djevojku… Obeshrabruje li vas kada vidite oko sebe koliko danas te vrijednosti nisu u modi?

– Stvarno mi prija kada čujem takve stvari, a najviše što me ljudi doživljavaju kao lijepo vaspitanu. Nema većeg komplimenta mojim roditeljima. Dali su sve od sebe da njihove ćerke i sin Vuk budu normalni, pristojni i čestiti ljudi, koji poštuju druge i znaju kako gdje da se ponašaju. Zahvalna sam im na prenošenju pravih životnih vrijednosti, voljela bih jednog dana da i ja to uspijem sa svojom djecom. To što one sve više gube na značaju ne umanjuje njihovu važnost. Sreća je što nemam u bliskom okruženju kontraprimjera. Znam na kakve pojave ste mislili kada ste me ovo pitali – slušam o njima od prijatelja – ali, trudim se da ih ne primjećujem. I ne reagujem. Pogotovo kada sam kod kuće, jer tako rijetko dolazim u Bileću i Beograd da pažnju usmjerim samo na ono što me čini srećnom.

Sportska porodica Bošković

# Postoji li racionalno objašnjenje za to što su sva tri djeteta Ljupka i Vesne uspješni sportisti – vi i starija sestra Dajana kao odbojkašice, a najmlađi Vuk kao košarkaš?

– Hahaha… Ne znam da li se to može objasniti. Nisu bivši sportisti, nisu nas tjerali da jurimo za loptom, nisu nam birali karijere… Jedino što smo „pokupili“ njihovu dobru genetiku i sportsku građu, imali vjetar u leđa za sve. Tata je bio fudbalski golman, ali to mu nije bila profesija, dok je mama uz njega i nas zavoljela i počela da prati sport. Prije svega naša dva, normalno. Oni nam dođu kao porodični žiri (smijeh). Otac je najveći kritičar. Objektivni. Voli da pozove poslije utakmice, pa mi dugo priča šta mu se svidelo, a šta nije.

# O vama i stručnjaci i laici pričaju samo u superlativima… Bilo bi neprirodno da vam to ne godi, međutim, kako spuštate sebe na zemlju?

– Ko ne voli glumatanje i foliranje taj zna kako se ostaje normalan, jednostavan i skroman. U redu je da se čovek mijenja, ako to znači da raste kao ličnost, ali nikada ne smije da bježi od svoje suštine. Ili okreće leđa ljudima koji su bili s njim prije slave. Ja sam sa mojom porodicom, prijateljima, familijom i komšilukom ista, prirodna i iskrena Tijana kakva sam bila prije nego što sam postala svjetski i evropski prvak sa Srbijom. Nema tog klupskog trofeja ili MVP titule koji me mogu uobraziti. Ako ne ostanem u dugom razgovoru sa dječicom ili ljudima koji mi traže zajedničku fotku ili autogram, to ne znači da sam umišljena zvijezda. Samo sam po prirodi stidljiva djevojka, čija djetinja maštarija nije bila da je jednog dana prepoznaju na ulici nego da igra velike utakmice i osvaja odlučujuće poene.

# U klubu i reprezentaciji uvek računaju na vaše poene… I tako odmalena. Otkuda vam tako mladoj snaga za podnošenje velike odgovornosti? Da li ste baš zbog toga ranije sazreli?

– Glupo bi bilo da sa 22 godine kažem da sam se umorila, mada je iza mene puno velikih takmičenja, titula, medalja… Možda bi neko drugi na istom mjestu rekao da mu treba lufta, ali ja stvarno nisam nikada ni pomislila da se „sakrijem“ od lopte. Nikada mi dosta odbojke! Kao djevojčica sam bukvalno brojala dane do utakmica i turnira s mojim Hercegovcem. I dan-danas igram sa uzbuđenjem i radošću. Kao svi srećnici koji obožavaju svoj posao. Valjda zato ne pravim pitanje oko tuđih velikih očekivanja od mene. Svjesna sam svog kvaliteta i trudim se da budem korisna za tim. Rano sam naučila da se nosim s pritiskom. Čak me pokreće na neki način.

Turci nisu baš „ludi“ za odbojkom

# Zašto su Turci toliko „ludi“ za ženskom odbojkom?

– Ko god je gledao naše finale Evropskog prvenstva sa Turkinjama s pravom je pomislio da su Turci odbojkaški fanatici. Ono je stvarno bila nestvarna atmosfera, ne baš tipična za ženske odbojkaške utakmice. Međutim, realnost je drugačija. Iako njihovi klubovi osvajaju evropske trofeje i to rade sa nekima od najboljih igračica sveta, iz drugih reprezentacija, dvorane su veći dio sezone praznjikave. Navijači nagrnu samo na mečeve odlučujućih faza prvenstva, turskog Kupa, međunarodnih takmičenja i reprezentacije. Turci jako drže do svoje nacije, religije i praznika, sve praznuju masovno i s ponosom. Od sporta najviše prate i, malo je reći, obožavaju fudbal i košarku.

# Kakav je to osjećaj kada znate da vam rivali, ma koliko se trudili i bili kvalitetni, često ne mogu ništa?

– Nije to sve tako lako ni jednostavno, kako možda izgleda dok se gleda sa strane. Za svaki se poen mora dobro pomučiti. Nekada dolaze iz dobrih taktičkih priprema za meč, jer analizama protivnika tačno utvrdimo njegove slabe tačke. A nekada su samo rezultat odluka donijetih u djeliću sekunde. Nije sve u visokom skoku, dobrom refleksu i jakom udarcu. Odbojka zahtijeva inteligenciju i brzo razmišljanje. Moć da se prilagodite. Ili upotrijebite maštu, ponekad. Ne kažem da smo mi u odbojci nešto kao pametniji od drugih, jer je svaki sport priča za sebe, a ja se od srca radujem svakom uspjehu naših košarkaša, tenisera… samo će mi biti drago ako ljudi shvate koliko se mora i može igrati glavom.

# Kako biste rangirali strahove sportista: od povrede, neuspjeha, odgovornosti, života poslije karijere?

– Uh, ne bih da ispadne da sam ja neka neustrašiva devojka, ali stvarno nemam strah od tih stvari. Nijedne. Ne želim nikome, pa ni sebi, da se teže povrijedi, ali ne živim u strahu od nečega što će me možda snaći, a možda i neće. „Samo“ vodim računa o zdravlju. Kao svaki drugi čovjek, svjestan koliko bolest može da nas uspori ili ograniči u onome što radimo. Odgovornost i neuspjeh me ne plaše, jer prvu stvar dobro podnosim, a za drugu znam da je sastavni dio života, iako ja na sve načine gledam da je spriječim. A šta će biti poslije karijere? Da li ću biti pogubljena, tužna, nezadovoljna… kao neki? Ako bog da, još dugo ću ostati na terenu, pa mi je rano da razbijam glavu oko toga. Doći će trenutak i za organizovanje te faze života.

# Da možete na jedan dan mijenjati svoj za život bilo koga ko nema veze sa prebacivanjem lopte preko mreže u čemu biste najviše uživali?

– U spavanju, spavanju i samo spavanju (smeh). Ne bunim se što moram rano da ustajem za jutarnje treninge, kako je ostalima tako je i meni, ali mnogo bih voljela da makar taj jedan dan ostanem u krevetu koliko mi prija. Možete onda misliti koliko se radujem odmoru u pauzi do večernjeg odlaska u salu. To vrijeme podijelim na dremku i komunikaciju s meni bitnim ljudima. Svi su mi daleko, pa lete pozivi, fotografije i poruke na sve strane. A kada bih mogla da pozajmim više dana od nekog drugog, potrošila bih ih na put u neke egzotične i tople krajeve. LJetovanja su mi kratka zbog dugih sezona sa klubom i reprezentacijom, pa sam do sada birala isključivo bliže destinacije.

# Iskreno, mislite li da ste vi odabrali odbojku ili ona vas? Imate li nekada osjećaj da ste rođeni da budete to što jeste?

– Bileća je mali grad, bez puno sportskih opcija, ali sam prije „fatalnog“ susreta sa odbojkom, na školskom času, malo trenirala karate. Stigla sam do zelenog pojasa, koliko se sjećam, ali brzo sam vidjela da nije to za mene. Nisam bila talentovana, a ni dovoljno ratoborna. U stvari, nisam se borila nego samo radila kate. To je razlog više što se bavim sportom, gdje je čak i prepirka sa rivalom kažnjiva. To što jako bijem po lopti ne znači da bih se „tukla“ sa protivnicama. Moja priroda je mirna i pitoma. Radoznala, takođe. Volim da učim i radim na sebi, zato moje ambicije ne ostaju puste želje. Pa, opet, nisam mogla pojmiti da će klinka koja je sa sestrom i drugaricama kampovala na tribinama u vrijeme Evropskog prvenstva u Beogradu 2011. godine sa nekima od tih cura danas igrati zajedno u reprezentaciji.

Ne trpim zato što sam žena

# Koliko je ženama teže da opstanu u vrhunskom sportu nego muškarcima? Naročito ako naprave pauzu zbog materinstva.

– Ni prije nekoliko godina, kada su mi u jednom intervjuu postavili isto pitanje, nisam imala odgovor koji bi bio atraktivan za citiranje. Ne znam kakva iskustva imaju druge sportistkinje, ali ja se ne osjećam manje vrijednom ili poštovanom što sam žena. Nikada nisam trpjela omalovažavanja tog tipa. Materinstvo mi je još nepoznato iskustvo, pa ne mogu iz prve ruke da pričam koliko ta pauza može da poremeti karijeru.

# Nama sa strane djeluje kao da je lako biti Tijana Bošković, tako talentovana i voljena… Koliko je to daleko ili blizu istine?

– Iskreno, ne bih nikada mijenjala svoj život za bilo čiji. Opet bih išla istim putem, reprizirala izbore, čak i greške. Fino mi je u mojoj koži, mislim da je sve ispalo baš onako kako je trebalo. Za sada. Dobro, nisam luda za popularnošću koja me već neko vrijeme prati, često poželim da sam nevidljiva i neprimjetno šetam, ručam po restoranima, „blejim“ po kafićima, zurim u izloge… ali, s druge strane mi je drago kada vidim koliko naš narod poštuje ono što im odbojkašice priređuju iz godine u godinu. Ne osvajamo mi medalje samo da bi punile kućne vitrine s trofejima. Ili se hvalile. Ja ni to ne radim. Čudna mi je ta pojava samoreklamiranja. Naši rezultati najbolje govore o tome koliko dobro nešto radimo.

# Kako dižete sebe kada vam ne ide tokom utakmica?

– Uglavnom unutrašnjim monolozima. Ako loše otvorim utakmicu, a naravno da mi se to ponekad dešava, onda sebe podsjetim da imam još najmanje dva seta fore da se popravim, namjestim ruku, kako se to kaže, i uđem u neki moj ritam. Ako poslije dobrih serija zaređam sa kiksevima, ohrabrim se u stilu „sve ima svoj kraj“. U tim bezveznim momentima bitno mi je i da osjetim podršku saigračica, da vidim da mi vjeruju i da će da me „sačekaju“. A najbitnije da uopšte ne očajavam i ne mračim u glavi, jer to samo priziva još problema. Strah od narednog poteza je pola puta do nove greške. Jak mentalni sklop je zajednička vrlina svih vrhunskih sportista. Ko ne zna da se bori s minus fazama i porazima taj ne može daleko da dogura.

# Šta će naša ženska odbojka teže podneti jednog dana – razlaz ove nevjerovatne generacije ili selektorsku penziju Zorana Terzića?

– Reprezentacija bez Terzića? Pa, ja to ne mogu čak ni da zamislim! Kada kažeš odbojkašice Srbije, odmah vidiš njega pored terena. Ne znam da li je još neki naš čovjek toliko trajao i napravio uspjeha kao selektor. Ne vjerujem ni da „preko“ ima mnogo sličnih primera. Nadam se da će se pojaviti neko sličnog potencijala prije nego što se desi njegov odlazak, jednog dana. Daj Bože da stasaju i neke nove, jednako dobre pa i bolje generacije igračica od ove i prethodne, sposobne da učine još neke velike stvari za srpski sport. Ako im to ne pođe za rukom, mislim da naša ženska odbojka svakako zaslužuje podršku. Stalnu.

Nema opravdanja za doping

# Kako komentarišete današnju masovnost dopingovanja radi boljih rezultata na terenu? Šta ljude goni na to – lična i tuđa jagma za parama ili nehumano veliki broj obaveza?

– Za mene to jedna velika misterija, vjerujte mi. Ne mogu nikako da shvatim kako i zašto to jedan profesionalac izabere ili pristane da vara. Da bude tako nefer prema kolegama, nečastan prema nečemu lijepom kao što je sport. Nikakve pare, gomila obaveza i rezultatski pritisak ne mogu biti opravdanje za dopingovanje. I štetu koji ti prevaranti nanose sopstvenom zdravlju.

# Kada vas pitaju kako je moguće da jedna mala zemlja iste godine da šampione Evrope u muškoj i ženskoj odbojci šta im kažete?

– Hiljadu puta sam odgovarala na to pitanje (smijeh). To je zagonetka ne samo za moje saigračice u Turskoj već i za mnoge koleginice iz drugih krajeva svijeta. I za mene je… Obično im „serviram“ priču o našem pobjedničkom mentalitetu, kao faktoru X. Uz neku vjerovatnu genetsku predispoziciju. Baš bi bilo zanimljivo naučno objasniti fenomen sportskih uspjeha tako male zemlje – kaže na kraju razgovora za Danas jedna od najcjenjenijih odbojkašica današnjice.