Zamislite neku našu sredinu koja nema fudbalski, košarkaški ili rukometni klub, koju ne zanima ništa drugo nego odbojka. To je Ljubinje, mala hercegovačka opšina sa samo tri i po hiljade stanovnika, koja posljednjih sedamdesetak godina živi samo za igru u kojoj visoki momci ili djevojke prebacuju loptu preko mreže.

Jovan Vujović, novi predsjednik Odbojkaškog kluba Ljubinje, probao nam je objasniti taj fenomen, opsjednutosti malog mjesta odbojkom i činjenicu u koju su uvjereni mnogi i van Ljubinja koji poznaju odbojku, da bi se od aktivnih igrača koji su potekli iz Ljubinja u svakom trenutku mogla složiti selekcija za četvrtfinale Evropskog prvenstva.

"Nekako je uvijek bila samo odbojka, kod nas se ni fudbal nije uspio primiti. Sve je počelo 1961. godine kada je u Ljubinje došao reprezentativac bivše države Jovo Đurić i počeo podučavati djecu odbojci, osnovao klub, a ostalo je istorija, kako se kaže", priča Vujović.

Ovaj dio Hercegovine koji pripada Dinaridima, savršen je upravo za odbojku. Ljudi su natprosječno visoki, vitki, idealni za odbojku, tako se Đurićeva ideja primila na izuzetno plodno tlo.

Jovo Đurić je igrao za Vojvodinu i tada bio reprezentativac, ženidba ga je dovela u malo hercegovačko mjesto. Klub se na početku zvao Partizan, kasnije Jugometal, a onda Ljubinje, kako se i danas zove.

Đurić je 1971. godine tragično nastradao u saobraćajnoj nesreći kod Tarčina. Memorijalni turnir koji se igra pod njegovim imenom brzo je postao važan u odbojkaškim kalendarima, a redovno su nastupali najveći timovi tadašnje Jugoslavije Vojvodina, Budućnost, Mladost iz Zagreba...

"Njegov sin Đorđe Đurić je sigurno u Republiku Srpsku, ali i Bosnu i Hercegovinu, poslije rata donio prvu olimpijsku medalju, bronzanu, nastupajući za tadašnju Jugoslaviju u Atlanti 1996. godine", s ponosom ističu ljubinjski odbojkaši.

Najveći uspjeh kluba sigurno je bio ulazak u Prvu saveznu ligu u sezoni 1987. - 1988., što je za mjesto od tadašnjih pet hiljada stanovnika, u državi sa 24 miliona, bio nevjerovatan uspjeh.

"Mi smo se uvijek oslanjali samo na vlastite snage, tako je i danas. Rad s mladima, produkcija igrača, to nam je uvijek bilo glavna snaga. Prvu ligu bivše države igrali smo samo s jednim igračem koji nije bio iz Ljubinja", kaže Vujović.

Takva je situacija danas, osnovna i srednja škola u Ljubinju zajedno imaju manje od 350 učenika, a 120 ih trenira odbojku. Od kasnijih uspjeha ističu osvojeni Kup Republike Srpske 1998. godine, te stalne nastupe u završnicama entitetskih i državnih takmičenja. Pioniri, kadeti i juniori su obično bez premca u našoj državi, ipak je ljubinjska škola najjača.

Neimaština, hronični nedostatak sredstava i stalni odlazak ljudi iz ove siromašne sredine nisu povoljni za razvoj sporta. Ljubinjski odbojkaški radnici tako iz kamena stvaraju igrače koji brzo odlaze i sada igraju po brojnim klubovima naše zemlje, regije i cijelog svijeta.

"U Premijer ligi danas imamo dva igrača u Radniku iz Bijeljine, četiri u Borcu iz Banje Luke, dva u Brčkom, jednog u Gacku... Brojni su oni koji igraju ili treniraju dalje od Bosne i Hercegovine, teško ih je nabrojati sve, a nekog ne zaboraviti. Milorad Krunić trenira najbolji klub ženske odbojke u Hrvatskoj, dvojica braće Ćuk igraju za reprezentaciju Crne Gore, odlični Brborić igra za Vojvodinu, Anđelko Ćuk, koji je bio sjajan u Japanu i Koreji, sada igra u Italiji, reprezentativac Hrvatske svojevremeno, pa braća Dangubići... Kovač je nastupao za reprezentaciju Hrvatske, Strahinja Kozić kao trener osvajao evropske titule s Vojvodinom, tu su i brojni drugi koje ću nenamjerno zaboraviti", nabraja samo dio sjajne niske odbojkaških bisera iz Ljubinja.

Problemi s finansijama donijeli su ljubinjskim odbojkašima, pored sjajne istorije i još uvijek velike produkcije sjajnih odbojkaša, današnji drugoligaški status i u muškoj i u ženskoj kategoriji. Obje selekcije nastupaju u Prvoj ligi Republike Srpske. Ipak, glavni posao se radi u mlađim kategorijama.

Sportska dvorana u Ljubinju skoro je isključivo odbojkaška, takva je ikonografija po njenim zidovima. Posjećenost je uvijek dobra, a u važnim utakmicama dvorana s 350 mjesta znala je primiti i više od 800 ljudi. Atmosfera iz dvorane ispunjene skoro trostruko više od kapaciteta navijačima koji navijanje vode koristeći motorne pile, nešto je što se ne može opisati, to jednostavno treba doživjeti.

Dok gledate bogatu trofejnu salu Odbojkaškog kluba Ljubinje ili šetate dvoranom iz koje su krenule generacije sjajnih odbojkaša, ne možete da ne osjetite jezu koju izaziva osjećaj dok gledate bazu jednog velikog sporta, njene najteže početke, svjedočite mjestu iz kojeg kreću snovi i odakle su polazili oni koji su se penjali na vrhove odbojkaškog olimpa.