Nema pravde za Srbe u sudu BiH, uskliknu preko medija tužilac tužilaštva BiH Miroslav Janjić nakon oslobađajuće presude Naseru Oriću pred Apelacionim vijećem suda BiH, računajući da će na taj način dobiti epitet borca za srpsku stvar u pravosuđu BiH te samog sebe osloboditi bilo kakve krivnje, a uzdajući se u kratko pamćenje, emocije i osjetljivost trenutka.

Međutim, iako je sama tvrdnja da nema pravde za srpske žrtve potpuno tačna, postavlja se pitanje koliki je u stvari doprinos samog tužioca Miroslava Janjića u izostajanju pravde za srpske žrtve.

Pa da pođemo od samog početka i hapšenja Nasera Orića u Švajcarskoj u junu 2015. godine, prema Međunarodnoj potjernici pravosuđa Republike Srbije, za ratne zločine počinjene u Podrinju. Nakon tog hapšenja, Naser Orić bi bio izručen pravosuđu Srbije da se nakon toga hapšenja iznenada u cijelu ovu stvar iznenada nije uključio upravo tužilac tužilaštva BiH Miroslav Janjic, koji iznenada baš u tom trenutku aktivira predmet protiv Nasera Orića u tužilaštvu BiH, nakon puno godina nakon što je prijava protiv Nasera Orića kupila prašinu u tužilaštvu BiH. Tada tužilaštvo BiH odnosno tužilac Janjić na osnovu te istrage traži izručenje Nasera Orića Bosni i Hercegovini umjesto Srbiji, što Švajcarska i čini te umjesto pravosuđu Republike Srbije, Nasera Orića isporučuje pravosuđu BiH. A u pravosuđu BiH se nakon izručenja brzinom svjetlosti pušta da se brani sa slobode i na taj način vrši pritisak na svjedoke.

Na taj način, tužilac Janjić direktno sprečava da Naseru Oriću sude nadležni sudovi u Srbiji, gdje bi se sasvim sigurno puno više pažnje vodilo o pravdi za srpske žrtve nego što je to u BiH, što je ključni potez tužioca Miroslava Janjića kojim je već i prije početka, srpske žrtve iz Podrinja stavio u poziciju u kojoj se danas nalaze nakon oslobađajuće presude Naseru Oriću.

Naravno tu se stvar ne završava, nakon istrage koja je sklepana na brzinu i obavljena vrlo traljavo, te podizanja, prema mišljenju svih relevatnih pravnika tehnički vrlo loše optužnice, koliko god suštinski pogađala stvar, počelo je suđenje. Naravno optužnica koja je od starta takva kakva je traljavo napisana dala braniocima i previše prostora za osporavanje njenih navoda. Optužnica i istraga je bila toliko traljava i nepripremljena da je na kraju samog suđenja tužilac Janjić zbog mijenjanja iskaza svjedoka morao da mijenja i sam način ubistva srpskih zarobljenika koji se tokom suđenja mijenjao, od samo hladnog oružja do pucanja iz vatrenog oružja. Na taj način je odbrani ostavljen prevelik prostor za osporavanje kredibiliteta svjedočenja ključnog svjedoka jer se mijenja u toliko bitnim detaljima kao što je sam čin ubistva. To samo govori koliko je sve što je uradio tužilac Janjić u samoj istrazi bilo loše i traljavo. I onda kada još tu dodate bošnjačke i hrvatske sudije koje nisu naklonjene srpskim žrtvama te koje su samo tražile način i razlog, ispostavlja se da im je tužilac Janjic taj tazlog svojim traljavim radom isporučio na tacni.

U pogledaju pritisaka na svjedoke koji su uslijedili nakon podizanja optužnice, što bi bio razlog za preispitivanje razmatranje ranije odluke o neodređivanju pritvora odnosno naknadno određivanje pritivora protiv optuženih Orića i Muhića, zbog dokazanog uticaja na svjedoke, tužilac Janjić nijednom nije preduzeo mjeru za dokazivanje tih pritisaka te zahtjevao da se optuženima zbog njih naknadno odredi pritivor.

Ne, ništa od toga tužilac Janjić nije uradio. Umjesto da radi svoj posao, puno mu je draže bilo politikanstvo te druženje i ispijanje kafa i tavorenje politike sa Draganom Mektićem i drugim funkcionerima SDS-a.

Zbog svega toga, najblaže rečeno, koliko god njegove riječi da nema pravde za Srbe u sudu BiH bile tačne, kada to kaže tužilac Miroslav Janjić koji je u slučaju Naser Orić najodgovornija osoba za izostanak te pravde, onda je to ne samo licemjerno nego i veoma bezobrazno.