U subotu, 20. januara u 19 časova, u dubrovačkoj katedrali Gospe Velike, održana je, u okviru „molitvene osmine” (tj osam molitvenih dana: od 18. do 25. januara), tradicionalna molitva za jedinstvo hrišćana. Molitvu je predvodio dubrovački biskup Mate Uzinić, a prisustvovao joj je episkop zahumsko-hercegovački i primorski Grigorije, kao i veći broj pravoslavnih i rimokatoličkih sveštenika, uz mnoštvo vjernog naroda iz obje crkve. Ovo je sedmi put da se ekumenska molitva uz sudjelovanje pravoslavnih i katolika moli u Dubrovniku (već je održana u Sarajevu, a održava se i u Zagrebu i mnogim drugim mjestima kod nas i u svijetu).

Važno je i napomenuti da nije riječ o misi nego o molitvi čiji je tekst svake godine plod zajedničkog dogovora komisija dvaju crkava, koji se potom distribuira svim crkvama po svijetu. Kako je to već uobičajeno, kada je molitva u katoličkoj crkvi, besjedi pravoslavni episkop, a kada se molitva održava u pravoslavnoj crkvi onda besjedi katolički biskup. Ove godine je, dakle, besjedio episkop Grigorije čiju besjedu donosimo u nastavku.

Episkop Grigorije 
Besjeda na Molitvenu osminu
(Dubrovnik, 20. januar 2018.)

Budući da smo naš večerašnji molitveni susret započeli upravo riječju upućenom Bogu, to jest molitvom, a nastavljamo ga riječju o Bogu, odnosno besjedom, čini mi se važnim da na ovom mjestu izrazim svoje uvjerenje da riječ o Bogu – čija je suština za nas nedokučiva i nepojamna – prevashodno treba da ishodi iz tišine, iz ćutanja, i da – isto tako – sve nas koji promišljamo i govorimo o njemu odvodi u tišinu bogopoznanja. Ako naša riječ o Bogu ne izvire iz tišine i ćutanja, a tišina i ćutanje iz spoznaje o našoj nemoći da obuhvatimo tajnu Božijeg postojanja, onda nas to s razlogom upućuje na zaključak da mi nismo svjesni o kome govorimo.

Za mene lično ovakav način poimanja i pristupanja besjedi ili riječi o Bogu primaran je i nezaobilazan i kada je riječ o Duhu Svetome, čiju suštinu ne možemo da iskažemo, budući da ona neprestano izmiče jezičkom uobličenju, a samim tim i svakom logičnom objašnjenju i spoznaji. Stoga ću se večeras starati da vam naznačenu temu približim na što jednostavniji način, nastojeći da je rasteretim, koliko to bude moguće, ponekad krute teološke terminologije i jezika.

Na samom početku zamolio bih vas da se prisjetite trenutaka kada ste bili u istinskoj ljudskoj nevolji, u bezizlaznoj situaciji, kada ste bili potpuno nemoćni da riješite neki za vas krucijalan životni problem. Ako vam je tada bilo toliko teško da niste imali snage da razgovarate s ljudima, a kamoli da se pomolite Bogu, ako ste u tim momentima jedva imali snage da dišete, ako ste usred sopstvene nevolje i muke bili bespomoćni i napušteni od drugih ljudi, a ipak ste osjećali da je pored vas neko ko vas ne da, ko vas voli, da li ste se ikada – nakon što biste konačno ugledali svjetlost na kraju tunela i pošto bi vam se ponovo vratila životna snaga i sposobnost govora – zapitali ko je to bio sa vama kada ste bili sasvim iznemogli i posustali, ko vas nije napuštao kada ste bili sasvim izgubljeni i zaboravljeni, ko se to zauzeo za vas vrativši vas, u konačnici, u život? Budući hrišćani, osjetićete i shvatićete da je to bio Bog, koji se uvijek i svagda zauzima za sve nas.

I uistinu, dragi prijatelji, i večeras, u ovoj prijatnoj atmosferi molitve i susreta, ali i u sve dane našega života zbiva se jedinstveno čudo – čudo prisustva Božijeg. O čudu Božijeg prisustva moglo bi se, siguran sam, reći mnogo toga, ali ja sam, povodom pomenute teme, između ostalog odlučio da podijelim sa vama jedno sasvim lično iskustvo. Naime, još dok sam bio dijete, dešavalo mi se da se zateknem sasvim sâm u kući, na polju, u planini, u šumi… Dakle, potpuno i apsolutno sâm.

I baš u takvim trenucima uvijek bih osjećao neko za mene neobjašnjivo prisustvo. U tim situacijama nametala bi mi se, sama po sebi, razna pitanja, ali ponajčešće sljedeće: ko je to bio tu, pored mene, kad nikoga nisam mogao da vidim, odnosno kada sam bio sasvim sâm? Slično pitanje postavljao sam sebi i kada je bila u pitanju smrt moga oca, koga sam izgubio još kao četvorogodišnjak, i čije sam prisustvo tokom čitavog djetinjstva snažno osjećao – pogotovo kada bih ostao sasvim sâm, u nekoj šetnji, recimo. Uvjerenje da je otac tu, pored mene, i da me posmatra bilo je naročito živo i jako kada bih se našao u onim graničnim životnim situacijama, dok bih, na primjer, pomišljao da uradim nešto loše, neprilično.

U jednoj takvoj situaciji drug me je pokušavao nagovoriti da napravimo jedan dječji nestašluk, to jest da komšiji ukrademo jabuke. Kada mi je saopštio svoj naum, pokušavajući i mene učiniti dijelom njegovim, upitao sam ga šta bi – da kojim slučajem sazna – na to rekao njegov otac. „Kako šta bi rekao, pa on je na putu i neće imati pojma o svemu ovome“, odgovorio mi je začuđeno me pogledavši.

Istog trenutka kroz glavu mi je prostrujala pomisao: lako je njemu, njegov otac je na putu, a moj je kod Boga i sve vidi! Naravno, tu misao nisam mogao podijeliti sa svojim drugom, ali sam se kasnije, odrastajući, nastojao osloboditi takve vrste odnosa s umrlim ocem. Međutim, život mi je na mnogo načina i dalje pokazivao da to možda ipak nisu bile samo puka dječja psihološka trauma i uobrazilja, prouzrokovane preranim gubitkom oca. Premda nisam bio u stanju da pouzdano odgovorim na pitanje o kakvoj se to pojavi zapravo u ovom slučaju radilo, neki unutrašnji osjećaj mi je govorio da sve pomenuto ipak nekako dolazi od Boga. Kako je vrijeme odmicalo, vrlo brzo sam se osvjedočio da su u mom životu, na sličan način kao i moj umrli otac, prisutni i drugi ljudi, prijatelji ili srodnici po duhu ili tijelu, a koji su, rasuti svuda po svijetu, bili fizički veoma udaljeni od mene. Iako niko od njih nije bio tu, pored mene, – kada bih, na primjer, uveče zatvorio oči u monaškoj keliji manastira Tvrdoš ili Ostrog – u treptaju oka oprisutnio bi se neko od njih i bio tu sa mnom, u nekoj vrsti razgovora. Nakon takvih i sličnih doživljaja, nametala su se, po prirodi stvari, pitanja poput ovih: kako se to zapravo zbivalo i ko je to činio?

Sve ovo što sam vam upravo ispričao bilo je jedan od ključnih razloga što sam, postavši sveštenoslužitelj, okupljenim vjernicima često govorio da je, u trenutku molitve, Hristos Duhom Svetim tu, među nama. Na procesiji kroz okupljene vjernike, noseći svete darove, nerijetko sam se pitao da li smo mi vjerni sabrani u crkvi svjesni da je Bog sa nama prisutan u tim darovima. Vremenom sam se, služeći liturgiju Svetog Vasilija Velikog, počeo preispitivati da li sam ja taj koji njima može objasniti ili ukazati na prisustvo Božije.

Pored svih mojih poučavanja i čestih podsjećanja na naznačenu činjenicu, bilo je podjednako važno da i oni sami vjeruju u to, da to istinski osjete, inače možda ne bi ni bili tu – ne bi uopšte dolazili u crkvu. Međutim, Bog se dotakao mnogih srcâ i oni su pošli za njim i sada stoje tu i slušaju riječi molitve i sami se moleći. Apostol Pavle, u poslanici koju smo maločas pročitali, kaže sledeće: „Jer koje vodi Duh Božiji oni su sinovi Božiji. Jer ne primiste duha ropstva, opet da se bojite, nego primiste Duha usinovljenja, kojim vičemo: ’Ava, Oče! Ovaj Duh svjedoči našemu duhu da smo djeca Božija’. A kad smo djeca, i naslednici smo, naslednici, dakle, Božiji a sunaslednici Hristovi, pošto s njim stradamo da se s njim i proslavimo“ (Rim. 8, 14–18). Dakle, našu vjeru i nadu u obećanje da smo sinovi i djeca Božja – i ne samo u to – krijepi upravo Duh Sveti, koji je sveprisutan.

Ukoliko nas Duh Sveti ne bi podizao i hrabrio, naša nada bi se ugasila i urušila poput kule od karata. Sveti apostol Pavle riječima ove poslanice daje odgovor ne samo na sva ona pitanja koja sam naprijed postavio već i na sledeću našu zapitanost i nedoumicu: ko je to ko nas tješi i kako to da i dalje uspijevamo opstajati u nadi? Odgovor na postavljeno pitanje je nedvosmislen – Sveti Duh je taj koji otklanja našu nemoć, slabost i malodušnost. I ne samo to, nego mi doista ne bismo umjeli valjano da se molimo ukoliko se sâm Duh ne bi zauzimao za nas neizrecivim uzdasima svojim. Sveti Duh pruža odgovor i utjehu na molitvu sirotih, ubogih, poniženih, grešnih, svih nas. Sve ovo što vam upravo govorim podstaklo me je da se prisjetim i molitve svoje majke, koju je ona izgovarala u teškim časovima, a koja je glasila: „Gospode, ja sam prosta i grešna i ne znam da ti se zamolim, ali znam da ti znaš kako ćeš mi pomoći“. I, zaista, Duh Sveti, onaj koji proniče u srca naša, zna koje su naše želje i potrebe i zna kako da nam odgovori i kako da se zauzme za njihovo ostvarenje.

Služeći liturgiju Svetog Vasilija Velikog, dobio sam još nekoliko odgovora na već pominjana pitanja. Tako, recimo, na pitanje ko i kako oprisutnjuje Isusa Hrista, čineći da on tokom molitve bude tu, među nama, pisac narečene liturgije odgovara: „Da blagovoljenjem dobrote tvoje dođe Duh tvoj Sveti na nas i na predložene Darove ove, da ih blagoslovi i osveti i pokaže Tijelom i Krvlju Gospoda i Spasitelja našega Isusa Hrista.“ I još dodaje sledeće, za nas veoma važne riječi: „Nemoj zbog mojih grijehova otkloniti blagoslov Svetog Duha Tvoga od Svetih Darova koji su pred nama.“ Duh Sveti je, dakle, taj koji nam oprisutnjuje Hrista.

Na drugoj pak strani, u one dane kada je Hristos u ljudskom tijelu pohodio ovaj svijet, događale su se nerijetko neobične stvari, kakva je, recimo, i ta da su neki ljudi bili u stanju da poznaju Hrista, dok drugi to nisu mogli. Isto tako, jedni te isti bi ga u jednom trenutku bili kadri prepoznati, a u drugom ne bi. S tim u vezi, jednom prilikom mi je jedan stariji episkop ispričao sledeći svoj doživljaj: „Bio sam“, veli on, „u Svetoj zemlji i, tokom obilaska, dođem do one smokve na koju se popeo Zakhej da vidi Isusa. Kad tamo, pored te smokve, igraju se neka djeca. U trenutku pomislim“, nastavlja svoju priču starac, „zamisli da si se na ovom mjestu našao prije 2000 godina.

Među tom djecom mogao je biti i mali Isus, a ti ga možda uopšte ne bi prepoznao!“ Nekoliko godina je prošlo od susreta sa episkopom koji mi povjerio svoja razmišljanja o pomenutom događaju, kada sam se i ja sam obreo u Svetoj zemlji.  Vidjevši tom prilikom ženu – inače obučenu na istočni način – kako drži malo dijete u naručju, sasvim iznenadno dotakla me je misao kako ta žena – kao skoro svaka žena istovjetno obučena i  s djetetom u naručju – podsjeća na Bogorodicu.

Istog trena sam se prisjetio starčeve priče pomislivši da se vrlo lako moglo dogoditi – da sam se kojim slučajem na tom mjestu našao u vrijeme cara Iroda i čuvenog popisa – da budem među onima koji bi, kada bi im pokucala na vrata jedna porodica iz Nazareta, odgovorili: „Nemamo za vas mjesta gdje biste mogli da prenoćite.“ A onda sam se sjetio i množine drugih jevanđelskih primjera, pa i primjera iz večerašnjeg jevanđelja, kada Hristos pita učenike: „Ko me se dotače?“ A njegovi učenici mu začuđeno odgovoriše: „Vidiš gdje te narod pritiska, i pitaš: ko me se dotače?“ A on se onda osvrnu na onu koja se dotakla njegovih haljina s vjerom, i ona pristupi, baci se pred noge njegove i kaza mu sve po istini. I onda joj Hristos reče: „Kćeri, vjera tvoja spasla te je; idi s mirom, i budi zdrava od bolesti svoje!“

Povodom riječi iz jevanđelja po Marku na koje sam vas upravo podsjetio, na ovom mjestu se pitam – isto pitanje ujedno upućujući i svima vama – ko je krvotočivoj ženi otkrio ko je Hristos, i ko je njemu kazao ono što apostoli nisu znali? Duboko verujem da to nije bio niko drugi do Duh Sveti!

Duh (πνευμα), koji je Sila i Dejstvo i koji nevidljivu silu Božiju donosi među nas – kako kaže jedan savremeni teolog – na život ili na osudu. Taj Duh nije duh čovječji, nego Duh Božiji, koji obuzima ljude tiho, ali snažno. On nije zemaljski duh ili nekakav fluid, on nije samo neobičan, neobjašnjiv, natprirodan, on je jednostavno – sâm Bog. On je jednovremeno i blizak ljudima, tu je za njih i tu su uvijek njegova sila i dejstvo oživotvorenja čovjeka i svijeta. Ali čovjek, budući da je samo čovjek, ne može njime raspolagati, ne može ga posjedovati. Kako bi to uopšte bilo moguće kad nas Sabor u Konstantinopolju već u 4. vijeku jasno uči da je Duh Sveti jednak Ocu i Sinu i da se slavi zajedno sa njima!

Otuda se smatra ljudskim bezumljem misao da u svom posjedu možemo imati Boga, te da možemo zagospodariti Duhom Svetim. Jer Duh je Bog, i diše i kreće se gdje hoće! Čini mi se da Crkva širom svijeta ima jednu vrstu nesporazuma pa i problema upravo sa ljudima koji tvrde da posjeduju Duha. Kada bi nam neko kazao kako „poseduje“ Duha Svetoga, to bi bilo jednako tome kao da nam je rekao: „ja sam Bog ili ja sam Isus Hristos.“ Zar ne bismo toga ko je to izrekao smatrali ludim?

S druge strane pak, kao što se masa tiskala oko Isusa i bila veoma blizu njega, tako je i Duh Sveti blizu nas. Ukoliko smo otvoreni za njega, on je prisutan u nama i među nama, dakle – on kuca na vrata srcâ naših. On nije duh koji porobljava, nego Duh koji oslobađa. Nasuprot raznim nazoviharizmaticima i njihovim slijepim sledbenicima, i na Istoku i na Zapadu, trebalo bi da vjerujemo u Svetoga Duha Boga, Duha Božjeg, Duha Isusa Hrista.

Isto tako trebalo bi da budemo neprestano svjesni da on nije ljudski duh, duh vremena, duh koji se na bilo koji način može posjedovati ili kojim se kako bilo može upravljati. On diše i kreće se, ponavljam, gdje, i kada, i kako on sâm hoće. Otuda su sanjarenja pomenutih harizmatika o posjedovanju Duha Svetoga uvijek jednaka ludilu i prelesti zabludjelog uma, koji svojata Duha Svetoga – Duha slobode, da bi na osnovu toga mogao poučavati i, što je još opasnije – ovladavati dušama ljudi oko sebe učvršćujući ih u fanatizmu i lažnoj sigurnosti, a za sebe izvlačeći neku korist. A kako takvi lažni duhovnici i ne bi bili samouvjereni kada su, u svom neznanju, ubijeđeni da posjeduju takve moći?

Stoga je od neobične važnosti da osvijestimo u nama samima činjenicu da niko od nas, dragi hrišćani, bio to biskup, profesor ili pobožni vjernik, ne može posjedovati Duha. Ali, nasuprot tome, svako može primiti Duha, kao besplatan i nezaslužen dar Božiji, može živjeti po Duhu, sledovati mu i služiti i to s neporecivim osjećajem njegove prisutnosti. To je jedan od razloga što nipošto ne smijemo zaboraviti riječi Hristove koje kažu: neću vas ostaviti sirote, same, ucvijeljene. Poslaću vam Duha Utješitelja, Duha istine, Duha Životodavca.

Upravo zbog svega ovoga što sam do ovoga trenutka izrekao, primiti Duha i moliti se u Duhu znači otvoriti dušu i srce za Boga i za Hrista radi nas raspetoga. Ako se tako otvorimo, onda će nas pohoditi Duh Sveti za koga nam Pavle otkriva: „Gdje je Duh Gospodnji, ondje je sloboda!“ Tada ćemo, baš kao Mojsijeva sestra, moći slobodno sjedjeti na obalama mora i, oslobođeni od faraona ovoga svijeta, radosno uzviknuti: „Zapjevajte Gospodu, jer se slavno proslavio!“

Da kažem još i ovo, dragi prijatelji: mi potrebujemo Duha Svetoga da bismo se oslobodili bolesti baš kao krvotočiva žena i da bismo se izbavili od smrti baš kao Jairova kćer, a gdje je tu još množina drugih primjera?

Usuđujem se na kraju reći da slabo vjerujem u ljude i u sve one sisteme koje su oni osmislili, ma kako se ti sistemi zvali. Ali zato čvrsto i nepokolebljivo vjerujem da Duh Sveti može biti u ljudima i među ljudima. Ne smatram sebe malovjernim zato što svoje povjerenje ne polažem u ljude, nego vjerujem u Duha Svetoga, Gospoda Životvornoga. I njemu se, u konačnici ove besjede, molim riječima Svetog Vasilija Velikog: „Gospode, blagoslovi blagošću svojom krug godine; prekrati razdore među crkvama; ugasi neprijateljstva među narodima, silom Duha Tvoga Svetoga.“ Amin!