Zbirka priča „Preko praga“ episkopa zahumsko-hercegovačkog i primorskog Grigorija izašla je pred čitaoce krajem prošlog mjeseca, u izdanju beogradske izdavačke kuće „Laguna“.

Nakon dvije duže novele „Lazar“ i „Priča o starom kralju“, novim ogledanjem u prozi vladika Grigorija okreće se „sudbinama malih ljudi u hercegovačkom podneblju s kraja burnog 20. vijeka“, a potvrđujući se kao „izvanredan psihološki portretista“.

„Autorski glas u ovoj knjizi uzdiže se iznad zlosrećnih podjela u narodu, prelazeći preko uskog i sebičnog praga svoje kuće, vjere i nacije, i daje nam svakim retkom svoje proze na znanje da će se ugledati na Andrićevu misao: `Najveća planina koju čovjek mora preći je prag njegove sopstvene kuće`“, navedeno je u najavi ovog „Laguninog“ izdanja.

„Kojim god putem da krenete kroz ovaj kraj, jedva ćete sresti čovjeka, bilo koje vjere ili nacije. Ipak tu i tamo sretnete ponekoga. Osim preplanulog lica i koščate građe, koja krasi sve jednako, bilo koje vjere da su, na vas će utisak ostaviti oči ovih ljudi. Nakon dužeg posmatranja čini se da su to oči pune bola na koje niko nikada nije stavljao melem…“ (odlomak iz knjige)

U preporuci izdavača navodi se da melanholičnom zbirkom priča „Preko praga“ vladika Grigorije nesumnjivo ulazi u red darovitih pisaca iz BiH, koji svojom prozom nastavlja najbolju tradiciju pripovjedača na srpskom jeziku, od Petra Kočića do Zuke Džumhura, Ive Andrića ili Meše Selimovića.

„Kada piše o pojedinačnim sudbinama savremenika, njihovim nesrećama, nesporazumima i zabludama, bolestima, bijedi i stranputici, vladika Grigorije izdvaja najsvjetlije trenutke njihovog života i nalazi najdragocenije crte njihovog karaktera. A kada piše o lopti, smijehu, vozovima, o brigama, moru ili manastirima, oživljava zaboravljene ili ispražnjene prostore, predjele i raspoloženja svog ratom opustošenog podneblja“, stoji u preporuci izdavača.

Značajni postaju samo pragovi preko kojih zakoračimo – u život

(…) Cijelog me je prožimala Andrićeva misao koju sam pročitao nekoliko dana ranije. Najveća planina koju čovek mora preći je prag njegove kuće, odzvanjale su mi u ušima Andrićeve riječi. Majka bi povremeno izvirivala iz kuće, upućujući mi letimični nijemi pogled koji je bio dovoljan da bi znala kako se osjećam. I ona je toga dana bila drugačija, kao da je nekim naročitim majčinskim čulom naslući vala borbu koja se odvijala u meni. U njenom upornom ćutanju mogao sam osjetiti neizrečeni prekor: „Dobro, kako hoćeš. To je tvoj izbor“.

Bilo joj je teško zbog rastanka, ali sam znao da se nikada ne bi usprotivila mojoj odluci. Ona koja mi nikada nije dopuštala da sjedim na pragu, smatrajući to nepristojnim, toga dana nije izustila ni riječi. S tog praga skromne i nevelike kuće, koju je sagradio pokojni otac, pružao se pogled koji se nerijetko i danas, kada sklopim oči, otvara preda mnom. (…) Uzeo sam omanji kofer, kupljen nekoliko dana ranije za tu priliku, pa bez suza i osvrtanja lagano pošao putem koji se spuštao do glavne ceste. U glavi mi je tutnjala riječ prag zaglušujući i potiskujući sve drugo. U korak kojim sam ga prešao toga dana stao je, čini mi se, čitav moj život. I nikada nisam prestao da ga se sjećam.

Bio je to poprilično visok prag, sačinjen od samo jednog komada drveta. Kako je on postao tako važan za mene? Da li je kriva Andrićeva misao ili svjesna privrženost? Svejedno, pri svakom krupnom koraku u životu imao sam utisak da opet stojim pred tim pragom, zapitan da li sam ga uistinu prešao. Kako godine prolaze, priželjkujem da mu se vratim i obnovim ga jer, čak i porušen, on živi u meni kao neka nevidljiva granica koja me čuva od lutanja. Vraća me početku, osmišljavajući sve ostale moje korake.

Iako sam zakoračio preko mnogo pragova u životu, važnost je za mene imalo još samo nekoliko njih. Sa strahom se sjećam praga svoje osnovne škole, sa strahopoštovanjem tri praga Hilandara, s divljenjem praga Svete Sofije u Carigradu – i s ljubavlju praga manastira Tvrdoša.  Prelazio sam i mnoge poznate pragove. Oni za mene nisu nikada postali tako značajni. Nikada nisu odista postali moji. Takvi jedino postaju oni pragovi preko kojih zakoračimo u život.

R.S.