U Domu mladih održano je guslarsko veče posvećeno stvaralaštvu književnika i jednog od najpoznatijih srpskih pjesnika današnjice Slavka Peroševića.

On je autor velikog broja rodoljubive, zavičajne, lirske i ljubavne poezije. Bavio se mnogim borilačkim vještinama kik-boksom, tajlandskim boksom, džijudžicom, rvanjem, MMA, (nosilac crnog pojasa u kik-boksu, drugi dan te nosilac crnog pojasa u džijudžicu, četvrti dan) kaže za sebe da nije neobično za sportiste da se ostvare u pjesničkom životu, a koji su imali tananu dušu kao Miodrag Perunović.

 
"Ne mora da znači da onaj ko na prvi pogled izgleda malo sportski, razvijeno, nema u sebi pjesničke kvalitete, pjesničke osjećaje. Za pjesnika je ipak najvažnija hiper senzibilnost. Pjesnik koji to ne nosi u sebi, mislim da ne može da piše epske stihove", kazao je Perošević.

Ljubav prema lirskoj poeziji stekao je čitajući pjesme Vita Nikolića, Sergeja Jesenjina, a danas ga mnogi kritičari nakon Njegoša i Radoslava Bećirovića smatraju trećim bardom srpske epske poezije.

Prema njemu je to jedna od najsvjetlijih i najznačajnijih titula koje jedan Srbin može da dobije.

"Tu titulu daje narod i to dolazi iz naroda. Ljudi su počeli da o meni govore kao o epskom bardu, a ja ne mogu reći da mi to ne pričinjava zadovoljstvo. Epskih bardova je bilo jako malo, a svega drugog više, predsjednika, kraljeva, ministara, vladika, ali epskih bardova malo Višnjić, Njegoš, Bećirović, Božo Đuranović, a ljudi sada to govore za mene. Hvala im puno na tome. Nedavno sam dobio nagradu za Životno djelo od strane Srpske kuće kao krovne kulturne institucije srpskog naroda u Crnoj Gori i ta se nagrada na moje zadovoljstvo zove Zlatna kruna Nemanjića", istakao je Perošević.

Inspiracija za njegova djela je u prvom redu mali običan čovjek, oni mali šerafi koji čine veliku Srpsku vitešku junačku mašinu.

"Dolazilo je u našoj istoriji slučajeva kada se pojedinci istaknu i zasluže da budu opjevani, ali koliko je tih malih ljudi, malih šerafčića, bez kojih naša istorija ne bi bila ono što je. Zbog toga postoji spomenik Neznanom junaku jer mnogo je takvih neznanih junaka hrabro i viteški poginulo, a o njima se ništa ne zna. Ja pokušavam da izađem iz klišea, gdje se uvijek opjevavaju isti junaci, isti ljudi. Epskih pjesnika je malo, a veliki broj junaka. Malo ruku, malena i snaga i ne možemo opjevati sve koji su zaslužili, ali se trudimo svim srcem i dušom", objasnio je Perošević.

Za epsku poeziju kaže da je kao feniks jer ona ponekad sagori, ali onda vaskrsne.

"Nekad se ta poezija drži na tankoj niti i ostane na dvojici, trojici pjesnika, ali se uvijek pronađe neko ko dune u taj epski žar i iz toga se razbukte mnogobrojne varnice. Danas imamo dosta dobrih i kvalitetnih epskih pjesnika koji pišu kao i mladih guslara, a mi trebamo da budemo primjer i uzor tim mladim ljudima i da ih podržavamo u radu. Moja posljednja knjiga se zove 'Epika je čuvar srpske duše' i sam naslov govori da je epika zaista uz Srpsku pravoslavnu crkvu čuvala i očuvala srpsku dušu kroz našu istoriju. Bila je jedan od dva temeljna stuba koja su sačuvala srpstvo", jasan je Perošević.

Na kraju razgovora Perošević ističe da Hercegovina u njegovoj poeziji zauzima veliko, primarno mjesto jer Hercegovinu ne dijeli na Staru Hercegovinu i Hercegovinu.

"Ja uvijek sa ponosom ističem da sam prije nego što sam Srbin, Hercegovac. Ova vještačka granica koja stoji koju sam nazvao ružni ožiljak i dijeli jedan te isti narod nametnut je oštricom mača nekih moćnika. Jedan narod se ne može podijeliti i kad kažem u Hercegovini osjećam se kao svoj na svome. Osjećam se kao u svojoj kući jer je Hercegovina moja otadžbina", zaključio je Perošević.

Neke od njegovih najljepših epskih pjesama su "Mojkovac — Krvavi Božić", "Njegoš", "Rusija", "Povlačenje srpske vojske", "Crnogorska plemena i junaci", "Srpske bitke", "Bitka na Košare", "Bitka na Lijevče polju", a njegove deseteračke stihove uz strune gusala snimili su guslari Milomir Miljanić, Đorđije Đoko Koprivica, Slavko Goranović, Svetozar Zeković, Ranko Minić, Ilija Paldrmić, Vaso Đondović, Momir Avdalović...

Organizator večeri je bilo Guslarsko društvo "Bijela Gora".

"Posljednje pismo majci"

Zadnje dane odbrojava zima
Dah proljeća treperi u zraku
A ja željan stihova i rima
Počeh pisat pjesmu o junaku
Zraci sunca tope led i snijeg
S neba klikću orlovi krstaši
Dok sa epskim perom klešem spomen
Srpskom zmaju Vasiljević Saši
Ka prošlosti mis'o mi odleće
Na Košare odnese me mašta
Tu ga viđoh kako piše pismo
I sa starom majkom se oprašta
"Majko mila ja ti r'ječi ove
Noćas pišem iz hladnoga rova
Predosjećam da ću poginuti
Ovo su mi možda zadnja slova
Crne su me obuzele misli
Dok ratujem od kuće daleko
Vjeruj majko nema jednog dana
Da iz čete ne pogine neko
Obruč smrti oko nas se steg'o
Zasiplju nas snopovi raketa
Zadnjom snagom svetu srpsku zemlju
Brani slavna "Sto dvadest peta"
Boj žestoki kroz planinu huči
Hladni vjetar niz goleti brije
U krvavim ranama padaju
Najhrabriji sinovi Srbije
Tu đe pravda s nepravdom se bori
Đe istina vojšti protiv laži
Slutim majko da ću ostat i ja
Srpskom rodu na vječitoj straži
A smrt strašna kad nam u dom svrati
Kad mi srce raznesu rafali
Nemoj plakat' moja mila mati
Samo na grob sv'jeću mi upali
Kad u raku krenu da me stave
Na te pute ka mom vječnom kutku
Neka zvuci isprate me pjesme
"Sve što želim u ovom trenutku"
A s Košara ravnoj Šumadiji
Kada ode vojnikova pošta
Boj stravični kroz goru zaječa
Mrtav Saša k zemlji se stropošta
Pokosi ga u krvavom šancu
Reski udar dušmanskijeh mina
Avet smrti ugrabi junaka
Osta majka bez jedinca sina
A kada su sahranili borca
Kog krvavi ubiše dželati
Stiže kući zakašnjelo pismo
Suznih oči otvori ga mati
Ruke su joj drhtale od tuge
Žaleć' sina, žaleć svoju lutku
Dok huk vjetra nosio je pjesmu
"SVE ŠTO ŽELIM U OVOM TRENUTKU".