Trebinje je ljetos iznova bilo filmski set. Snimani su neki od najvažnijih kadrova za studentski film „Kad zaboraviš juli“, reditelja Sare Radusinović, u produkciji Marijane Gudelj, Trebinjke zaslužne što se nova filmska ekipa upravo obrela u našem gradu.

Ova talentovana mlada dama student je treće godine Akademije umjetnosti Banjaluka, odsjek produkcija. Svijet, sa svega 21 godinom, zrelo i objektivno posmatra, sagledavajući ga istovremeno i kroz prizmu umjetnosti, onog dijela njenog bića kome je privržena od malena. Potpuno svoja, zna čemu teži i zbog čega ono što radi, radi svim srcem.

„Film je diplomski rad Sare Radusinović. Napisala je scenario, a zajedničkim čitanjem došle smo do finalne verzije. Radnja je prvobitno bila smještena u Banjaluci, a po preporuci profesora da nađemo manji grad sa tradicionalnim vrijednostima, odmah sam predložila Trebinje. Na moje oduševljenje svi su podržali ideju“, sa puno ushićenja nam priča Marijana, koja neprekidno nastoji da sve što može dovede baš u Trebinje.

Iz ljubavi prema korijenima i vrijednostima koje sa sobom nosi iz porodičnog doma, pripada rijetkima koji bi željeli da se vrate u svoj grad. Ne samo da bi ovdje stvarala, nego i da bi pokrenula neke nove ideje i projekte, kako bi dodatno oplemenila filmske kulturne sadržaje.

„Trebinje ima mnogo potencijala. Ovo je grad koji mnogo volim i gledam da sve što mogu ovdje dovučem. Rad na ovom filmu bio mi je svojevrsni putokaz koliko se toga, uz podršku dobrih ljudi, može ovdje i realizovati. Mnogo su nam pomogli brojni sponzori, a prijavio se i veliki broj statista“, evocira dane snimanja na Brekani, na stadionu ispod Crkvine, u Boniti, te u jednom baru na izlazu iz Trebinja prema Mostaru.

Film je u Trebinju sniman pet dana, a zatim na crnogorskom primorju i u Banjaluci. Cijelu priču realizuju studenti banjalučke Akademije, a kako nas Marijana upoznaje, želja im je da film zaživi na festivalima.

Sa statistima u Trebinju na snimanju filma "Kad zaboraviš juli"

„Film bi trebao biti gotov naredno ljeto. Naša zamisao je da ga promovišemo na Sarajevo film festivalu i Festivalu evropskog i mediteranskog filma u Trebinju. Ako uspijemo, možda i da ga pošaljemo u Berlin i u Beograd. Naravno, film se radi pod okriljem Akademije i sve zavisi kakvu će procjenu dobiti od profesora i kakvi će biti njihovi dalji koraci“.

Uz nesporan umjetnički talenat i preduzetnički duh, priliku da producira ova mlada umjetnica imala je i ranije, iskazavši se na dva, takođe studentska filmska ostvarenja, „Tri“ i „Atanasija“. Međutim, iskreno kaže da je film „Kad zaboraviš juli“ najveći projekat koji je radila do sada.

„Mnogo pridonosi mom iskustvu, prije svega u organizacionom smislu, što mi je veoma važno. Takva sam i u životu, a u filmu bez toga ne može. To je proces u kojem se dešavaju mnoge nepredviđene stvari i zna da nastane prava ludnica i stres. U ovom projektu toga nije bilo. Svako novo znanje na setu za mene je prilika da iznova radim na sebi i, u tom smislu, svaki umor i napor vrijedni su truda!“

Studenti banjalučke Akademije umjetnosti na Martovskom festivalu u Beogradu

Za sebe kaže da je oduvijek pripadala umjetnosti, ali i onoj vrsti ljudi koji vole da rade, da stvaraju, da su neprekidno u pokretu. Iako se iznenada opredijelila za produkcijski odsjek na Akademiji umjetnosti Banjaluka, te ga iz prve i upisala, stičemo utisak da ju je, osluškujući sebe, instinkt odveo baš tamo gdje i pripada.    

„Još kao mala sam voljela da učestvujem u raznim priredbama. Završila sam osnovnu muzičku školu, a uporedo sa Srednjom turističkom i srednju muzičku. Svirala sam klavir i violončelo, bila član hora, išla na takmičenja, ali me klasična muzika nije privlačila i nisam imala ambicija da joj se ozbiljnije posvetim. Jeste u meni uvijek prevladavalo sve vezano za umjetnost i na kraju je prevagnula ona sedma“, sa vedrinom, koju tako prirodno posjeduje, priča nam ova buduća producentkinja.  

Kao neko ko je individualista, u smislu da izgrađuje sebe kroz vlastiti trud i rad, u produkciji se pronašla. Izuzev teorije, mnogo joj znači prilika da znanja konstantno dopunjuje praktičnim radom, koga na studijama ima u izobilju, što joj savršeno odgovara. Temperamenta koji neprekidno traži nova iskustva, veoma rano se iskazala u raznim projektima.

„Kao studentu mnogo mi znači prilika da radim. Učestvovala sam u organizaciji filmskog Festivala „Duka Fest“ i Festivala animiranog filma u Banjaluci. Oba studentska filma koja sam producirala, na konkursu Kinoteke RS osvojili su nagrade, drugu i treću. Trenutno čekam rezultate konkursa „Neda Depolo“ na koji sam poslala vlastitu radio dramu „Moj život moja pjesma“, za koju je scenario i dramaturgiju uradio Trebinjac Aleksandar Vasiljević. Moram da istaknem da bi sve bilo mnogo teže da nemam divan kontakt sa profesoricom Jovanom Nikolić i asistentom Đorđem Vranješom. Oboje su nam svima veliki oslonac i neko na koga u svakom trenutku možemo računati. Divan je takav kontakt i odnos sa profesorima“, osvrće se Marijana, ne zaboravljajući ni jednog trena da iskaže poštovanje i divljenje svim važnim ljudima na njenom umjetničkom putu.

Slušajući je dok priča, uočavamo da je naša sagovornica neko ko istinski cijeni i ponosi se svime suptilno utkanim u njenu ličnost. Rad, čak i izvan umjetničkih okvira, njoj je jednostavno, način življenja.

„Bez rada ne mogu. Takva sam oduvijek bila. Kao mala na selu sam radila sve što treba, od pčelinjaka do odlazaka na pijacu. Sve me zanima, kalemim voćke, skupljam i sušim smokve za predstojeće sajmove meda, radim kao konobar. To me naučilo da svaki rad daje rezultate. Danas mi posebno to znači. Život u Dolovima, odakle je moje porijeklo, mnogo me oplemenio i doprinio da mi ni u poslu producenta ništa nije teško, ni hladnoća, ni noć, ni dugi sati rada, to mi dođe sasvim normalno“.

Na fakultetu i u produkciji se, izvjesno je, pronašla, baveći se poslom sa bezbroj mogućnosti i šarolikosti. Ne voli da se ograničava na samo jednu oblast pa po završetku osnovnih studija planira da upiše master iz oblasti Menadžmenta. Polako i sigurno gradi vlastiti identitet, njegujući najveću joj ambiciju da svuda gdje može promoviše Trebinje.

„Za Trebinje sam vezana, ovdje želim da stvaram. Iskreno, mislim da se ovdje mogu pokazati bolje nego negdje vani i pokrenuti nešto za svoj grad. Meni je uvijek bilo važno da se Trebinju okrenem. Mnogo sam vezana za porodicu, za sve čemu su me naučili i najveća su mi podrška i pomoć!“

Apsolutno svjesna kojim putem želi da ide, Marijana ne prestaje da sniva. Kroz svoju razigranost, ipak, korača i na temeljima realnosti, te je, spojivši ta dva suprotna postulata u čvrstu nit vodilju, veoma precizno napravila i koncept svog budućeg umjetničkog djelovanja. U mislima neprekidno kroji brojne zamisli. Svaka utemeljena zarad kulture i umjetnosti, pojmova izuzetno prijemčivih njenom tananom senzibilitetu, te s toga ostvarivih, čemu ćemo, vjerujemo, uskoro i svjedočiti!

Festival pod trebinjskim nebom

„Dolovi kod Trebinja su selo u kojem sam provela najljepše dane djetinjstva, u kojem i sada jednako uživam kao nekada. Kao mala pravila sam kostime za folklor, priredbe, predstave koje sam organizovala u dvorištu naše kuće. Smišljala sam i plakate, ručno ih pisala. Nosili smo narodne nošnje, vunene čarape, svo što bih pronašla u kući. Svi  bi došli da gledaju, a ja sam u tome uživala. Bili su to dani bezbrižnog djetinjstva, sa puno slobode, igre, mašte. I tek sam nedavno shvatila koja je u tome simbolika i koliko sam te dječije trenutke zapravo prenijela u svoj život. Moja porodica pravi i malo turističko mjesto sa bungalovima i bazenom uz Trebišnjicu i želja mi je da tu održavam festival pod vedrim trebinjskim nebom!“  

Prilika za studente

„Planiram da u Trebinju sljedeće godine pokrenem Udruženje građana i kao producent započnem filmske i pozorišne projekte. Želja mi je da u Dolovima sa tatom pokrenem filmski festival gdje bih prikazivala studentske filmove. Nema dovoljno mogućnosti da se njihov rad vidi, a smatram da ima dosta talenata čiji filmovi vrijede. U Trebinju imamo i savršene uslove za snimanja pa se nadam da bih mogla ovdje pokrenuti ozbiljnu produkcijsku priču”.