Zašto svi snovi nisu jednaki? Nekome su dati lijepi, i laki, i mirisni, nekome ružni, teški, smrdljivi. Srećom, nisu uvijek isti. Naiđu prozračni, kao zora, šareno lijepi, kao cvijet. Neki se ostvare, neki ne...

A snovi golobradog momčića koji je prolazio pored Kulturnog centra i sanjao, zamišljao da bi jednog dana mogao, baštu, u stjecištu kulture, park u koji nosi ime velikog Jovana Dučića, da izlaže svoja umjetnička djela, ipak su se ostvarili.

Prozračni kao zora, šareni i lijepi kao cvijet... Mudrost, strpljenje, sabornost... kao što to rade pčele, zar to nije put ka ostvarenju snova.

Mladić sa početka priče je Teofil Okiljević, kome je jedna stranica umjetničkog usavršavanja završena večeras, učinilo se, kada se trebao obratiti svima, razmišljao je kojim riječima da se obrati auditorijumu.

Govorio je o snovima, viziji i zahvalnosti, kratko, jasno i bez ijedne riječi suvišne.

Baš kao i njegova profesorica, doktor Jasna Bogdanović Ćurić, čija je struka psihologija.

„Teofilovi radovi se prepliću između poetike i pjesme njegovog oca pjesnika, dobrote njegove majke i prirode, kamena, Trebinja, sunca, neba, pčela.... svega“, rekla je profesorica Jasna.

Nije slučajno zašto postoji poređenje mladog umjetnika i pčela. Nije jer su usko povezani. Raspitajte se malo i saznaćete....

Možda je u tome suština. Njegov put je kretanje, kao pčela, koje su neumorne i rade, stvaraju, neponovljivo djelo.

Nismo sigurni kakvi su putevi Teofila Okiljevića, ali je sasvim sigurno da su širom otvoreni. Kao ovo naše beskrajno plavo nebo.