Dom učenika u Trebinju postoji od 1947. godine, jer se poslije Drugog svjetskog rata javila potreba za smještajem učenika iz okruženja koji pohađaju srednje škole u naše gradu. Dom je više puta mijenjao naziv i lokaciju, a u njemu su stasale brojne generacije Hercegovaca, koji sada žive i rade diljem svijeta. Odavde su izašli i brojni najbolji đaci generacija u trebinjskim srednjim školama. Niz njegove balkone, na vezanim čaršafima, nestašniji su bježali u grad nakon povečerja. Rađale su se ljubavi, a niz obraz je kliznula i pokoja suza – najčešće zbog nostalgije za roditeljskim domom.

Sve te godine na djecu su pazili zaposleni u Domu učenika, od kuvara do vaspitača, a jedan čovjek posebno je utkao sebe da „domskoj“ djeci stvori što bolje uslove za život i učenje, pa možda otišao i korak dalje, da ih kao drugi roditelj izvede na „pravi trebinjski“ put. Njegovo ime je Jovo Grujičić.

Ovih dana Jovo Grujičić odlazi u zasluženu penziju, a njegov radni vijek ispunjen naporima da Dom učenika zablista razlog je našeg razgovora. Kada je izabran na mjesto direktora ove ustanove, a bilo je to 1998. godine, pred sebe je, priča nam, zacrtao cilj da svako dijete u Domu ima uslove kao kod kuće. A bili su tada u staroj zgradi na pijaci, koja je datirala s kraja 19. vijeka. Vidno oronula nije bila adekvatna za stanovanje djece i trebalo je mnogo truda, rada, volje i domaćinskog odnosa prema radnom mjestu da bi 2010. godine Dom prešao u renovirani objekat koji se nalazi u nekadašnjoj kasarni.

Jovo Grujičić je profesor psihologije i pedagogije. Radni vijek je započeo u Rijeci, a nastavio u trebinjskoj Industriji alata da bi rat proveo na „liniji“ i nakon povratka iz rata, negdje 1997. godine javio se na konkurs za direktora Đačkog doma, kako se Dom učenika tada zvao. Od 1998. godine kada je postavljen na mjesto direktora, nije ni sanjao da će 23 godine biti rukovodilac, ali, po sopstvenom priznanju, nije ni želio da ide na neko drugo radno mjesto – mjesto na kome neće morati da radi i gdje neće imati rezultate rada.

„Prihvatio sam Dom kao moju drugu kuću i tako sam se odnosio prema njemu. A i sami znate da kuća traži stalna ulaganja, da o kući treba voditi računa. Pogotovo što smo bili u staroj školi na pijaci, u kojoj su za vrijeme i poslije rata bile smještene izbjeglice, a u toku rata bilo je i sklonište i plus su tu živjeli đaci. Objekat sam po sebi star, iz 1894. godine. Dosta devastiran. Tako da smo prvo počeli sa renoviranjem. Malo po malo. Bilo je teško, dosta teško. Iz razloga što nije bilo sredstava. Svega je bilo, sem novca. Ali smo se snalazili, malo po malo, privlačili smo projekte međunarodnih organizacija.“ – evocira uspomene Jovo Grujičić i prvo polazi od najtežih trenutaka.

Po njemu, jedan takav je bio, kad je sprat, u dijelu gdje su mokri čvorovi, pao u prizemlje. Srećom niko nije nastradao.

„Taj objekat nije bio siguran za djecu. Nisam mogao dozvoliti da se nekome nešto desi. Morali smo seliti. Tražio sam sredstva iz Ministarstva kao i lokaciju za preseljenje. Čim se situacija u društvu i državi malo stabilizovala, ukazala se prilika za prostor u kasarni. Kad su se obje bivše kasarne dijelile mi smo trebali dobiti, zajedno sa Studentskim centrom, polovinu jednog objekta. Međutim tadašnji dekan Fakulteta za proizvodnju i menadžment nije dozvoljavao da Dom bude uz fakultet. Tako da nismo dobili tu lokaciju. Kada su se dijelila druga dva objekta, mi smo dobili pola jednog objekta i dobili smo bivšu menzu kasarne kao restoran. To su bila dva potpuno različita objekta. Meni se to nije sviđalo jer je trebalo obezbijediti funkcionisanje dva objekta, trebalo je više radnika. Nisam to prihvatio. Prihvatio sam samo ovaj objekat za smještaj nadajući se da ćemo u tom dijelu koji smo dobili smjestiti kuhinju, jer djeca tu borave 24 časa pa nam je kuhinja neophodna. Takođe, neophodan nam je bio i prostor za učenje. Pola objekta nam je bilo malo. U drugom dijelu objekta prostor je bio namijenjen agenciji za poljoprivredu, katastru i gruntu. Oni tu nikad nisu uselili pa smo se mi polako širili. Kad smo konačno dobili prostor, javio se drugi problem.“ – priča nam Jovo kroz kakve muke su prošli zaposleni u Domu učenika u posljednje dvije decenije.

 Ogroman prostor je zahtijevao i velika sredstva za renoviranje. I opet Jovo nije ustuknuo. Sa saradnicima je planirao da napravi nešto što će služiti na duži period.

„Budući da tu nije bilo ploča nego su bili drveni podovi morali smo sve rušiti. Srušili smo sve sem zidova. Bio sam uporan. Tražio sam sredstva na sve strane. Išao sam često u Ministarstvo prosvjete na razgovore. Nije mi bilo teško jer nisam tražio za sebe, tražio sam za djecu. Malo po malo i dobili smo tri tranše, nekih 750 hiljada konvertibilnih maraka. Mnogo su nam pomogli i u Hidroelektranama na Trebišnjici. Hvala im u ime djece koja su ovdje stasala za život.“

Poslije rata je bila velika potreba za smještajem. Morali su raditi na principu bodovanja. U gradu nije bilo privatnog smještaja, a ni roditelji nisu imali sredstva za podstanarstvo.

„Renoviranjem novog objekta išli smo na što veći kapacitet. Sada je kapacitet objekta 220 ležajeva. Namjerno smo to radili, veći kapacitet sa učionicama, sa trpezarijom ili bolje rečeno sa restoranskim dijelom, dvije velike sale, velikom kuhinjom. Sada učenici imaju uslove kao da su kući. Imaju opremljene učionice, salu za učenje, mogu da uče po sobama.“ – opisuje nam Grujičić kako su došli do današnjih uslova u Domu.

Otvaranjem srednjih škola u ostalim hercegovačkim opštinama, u jednom trenutku potreba za smještajem učenika jenjava te je 2014. u Domu učenika Trebinje boravilo samo 16 učenika. Ove godine ih je 92.

„Djeca u Dom dolaze zbog novootvorenih škola i zanimanja. Pogotovo je veliko interesovanje za Dom otkad je otvoreno usmjerenje za kuvare. Tu je velika zainteresovanost. A tek bi bila potražnja da se otvori građevinska škola. Dakle, popunjenost u Domu zavisi od nastavnih profila u Srednjoškolskom centru. Mi vrlo malo na to možemo uticati. Međutim kad je ovaj broj opao, nismo se predali iako nas Ministarstvo plaća prema broju djece. Ministarstvo plaća onaj broj radnika koliko ima vaspitnih grupa, koliko je djece. Kao odjeljenja u školi. Ipak, mi nijednog momenta nismo bili bez plate, nismo radnike otpuštali čak smo uspijevali i da zaradimo. Pored soba za djecu, od samog renoviranja, ostavili smo jedan dio soba za izdavanje. Uvijek smo pratili koje se manifestacije kad organizuju i pokušavali da ponudimo naš smještaj sa ishranom. Takođe, organizovali smo i dosta koktela za druge ustanove i firme. Nekad ni to nije bilo dovoljno pa smo prije 19 godina u dogovoru sa Ministarstvom omladine i sporta počeli da organizujemo Ljetnu školu sporta. A onda bi čak morali da zaposlimo još desetak sezonskih radnika. I ne samo da nije falilo za plate nego smo iz tih dodatnih zarada oko 400.000 konvertibilnih maraka uložili u sam objekat.“ - ponosno ističe čovjek čiji radni vijek očigledno nije bio uzaludan.

Već godinama roditelji čija djeca žive u Domu učenika plaćaju mjesečnu cijenu od 75 konvertibilnih maraka. Razliku do pune cijene, do 190 maraka, plaća Ministarstvo prosvjete. Plaćanja su oslobođena djeca poginulih boraca i ratnih vojnih invalida od prve do pete kategorije, a uslovi u Domu su na visokom nivou. Svaka soba ima sopstveno kupatilo, klimu, centralno grijanje, a većina i televizor.

„Nisam završio sve što sam planirao, ali se nadam da će nova ekipa nastaviti mojim stopama. Hvala svim moji zaposlenim i saradnicima. Bili smo tim za poželjeti i zato im ja ostajem podrška. Dom je moja druga kuća i tu sam da pomognem koliko ja mogu i koliko oni budu tražili.“ – rekao nam je Jovo Grujičić za kraj našeg razgovora vidno ponosan što u penziju odlazi iz sređene kuće pune dječije graje, a mi mu želimo da penziju što duže koristi u dobrom zdravlju.

ŽIVOT U DOMU

U razgovoru smo saznali da su u Domu učenika posebno ponosni na činjenicu da su tri godine zaredom (2017, 2018. i 2019. godine) djeca iz Doma bila najbolji đaci generacija u trebinjskim srednjim školama.

„Potpuno je drugačije kad ste profesor u školi jer kad završite čas tada uglavnom prestaje vaš kontakt s djecom, a mi ovdje živimo sve njihove uspjehe i padove. Njihovi problemi, lični i porodični, postaju i vaši. Znali smo se naljutiti jedni na druge. U Domu je sve propisano, od povečerja do obaveznog učenja, a djeca su najviše mrzila povečerje jer je u 22 sata. Bilo je bježanja pa smo stavili kamere. Međutim džaba i vaspitač i noćni portir, oni nađu načina da pobjegnu u grad, a budući da smo mi odgovorni za njih i njihov život onda moramo reagovati. Danas, nema kontinenta sa koga se ne javljaju kad god se za to ukaže prilika. Dobra su to djeca. Svi su izašli na pravi put. Dosta ih je završilo fakultete, formiralo porodicu... Ponosan sam na svako dijete koje je makar jednu noć prespavalo u Domu učenika!“

PA ŠTA, I MI SMO BJEŽALI?!

„Mene najviše nasmiju roditelji kad počnu da brane nestašluke svog djeteta praveći mu medveđu uslugu. Imali smo djecu koja vežu čaršafe u čvor i spuštaju se da bježe u grad. Jedan učenik je tako kliznuo niz čaršaf i pao i povrijedio se. Zvali smo roditelje, a roditelj kaže - Pa šta, bježali smo i mi! Srećom nismo nikad doživjeli nešto što nismo željeli. Tu su presudnu ulogu odigrali odgovorni vaspitači koji su na vrijeme reagovali i na dosta toga upozorili.“ – otkriva nam Jovo i poneki detalj iz domskog života.