Francuski geograf i etnolog Gijom Ležan boraveći u Trebinju u ljeto 1858. godine opisao je "plavu Trebišnjicu" i za nju rekao: "Široka, ali bez dubina, ona širi svoju bistru površinu između obrađenih brežuljaka i bašta, koje oplođava pomoću kola ili norias, kako bi rekli u Španiji".

I poznati francuski slikar A. de Bar sredinom 19. vijeka oslikavao je trebinjsko naselje Gradinu i, oduševivši se ljepotom Trebišnjice, na toj slici je naslikao vodeno kolo na Blacama, a na suprotnoj obali dobro poznato Maltezovo kolo.

Slovenački plemić, pisac i časnik Jernej Andrejka bio je očaran trebinjskim pejzažem za koji kaže da, zahvaljujući kolima koja izvlače vodu iz rijeke Trebišnjice, izgleda kao rajski vrt u sprženom hercegovačkom kršu.

A i trebinjski pjesnik Jovan Dučić opisao je jedan doživljaj na Mrkljinama, kod Gomiljana, koji je vezan za trebinjska kola. O posebnosti ovih kola ili dolapa govori i činjenica da su pored gradskog centra i Starog grada u Trebinju upravo najčešći slikarski motivi ova kola sa Trebišnjice, kao trajna uspomena na boravak u Trebinju.

"Dolapi ili kola, kako se kaže u Trebinju, na Trebišnjici postoje od 18. vijeka. Za njihovu gradnju zaslužan je Mujaga Hadžihasanović. Mujaga je ove naprave za navodnjavanje primijetio kada je išao na hadžiluk. Zapravo, on je primijetio njihovu efikasnost i po povratku u Trebinje uspio da napravi prvi dolap", ispričao je ovo Simo Radić, muzejski pedagog u Muzeju Hercegovine u Trebinju.

Ostala je ta priča da je Mujaga Hadžihasanović, putujući na hadž, u Misiru zapazio naprave koje iz Nila izbacuju vodu na žedne oranice pretvarajući ih u rajske bašte okovane pustinjom. Predanje takođe kaže da je istog trenutka od letvica napravio maketu dolapa, pa se, po njegovom povratku s hadža, pod Pridvorcima, kod Trebinja, ubrzo počelo okretati čuveno Hadžihasanovića kolo. Ovaj posljednji krik tehnologije prihvatili su i drugi zemljoposjednici pa su se za svega nekoliko godina na Trebišnjici nanizale vješto urađene kopije dolapa sve do u vrh Korjenića, jer je nizvodno od Trebinjskog polja rijeka ljeti presušivala.

Čuveni turski putopisac Evlija Čelebi prolazeći ovim krajem zabilježio je kako je na Trebišnjici prebrojao stotine dolapa. Trebinjci kažu da je Čelebi uveliko pretjerao s ovim stotinama, te da ih na Trebišnjici nikada nije bilo više od dvadesetak, možda u neka prijašnja vremena i četrdeset ovakvih kola, te da je vjerovatno tuda nailazio u kišnom periodu kada su sva bila stavljena u pogon. Ali, svi se slažu s činjenicom da su dolapi i danas jedan od simbola i zaštitnih znakova Trebinja, po čemu je, između ostalog, cijeli ovaj kraj ostao poznat.

"Na području Trebinja bilo je oko 60 kola i ono što je zanimljivo jeste da su većinom imali svoja imena - po onim porodicama koje su ih napravile. Tako postoje Maltezovo kolo, Hadžihasanovića, Ćatovića, Bakšića, Dučića, Ivankovića... To nije značilo da ih samo ta porodica smije koristiti, već su bili dostupni i drugima", objasnio je Radić.

Prema njegovim riječima, u početku su dolapi pravljeni od jelovine, ali se pokazalo da ona nije dugotrajna.

"Potom se prešlo na drvo munike, jedne vrste bora, i mogla su da traju do 50 godina. Zaštita kola radila se katranom te je tako bilo usporeno propadanje. Dobar majstor je za 10 dana mogao da napravi jedan dolap. Poznati majstori za pravljenje kola bili su Nazif i Džafer Arslanagić, Pero Vučurević te majstori iz porodice Kruševac. Nakon toga pravio se jaz kako bi se zadržala voda, a potom se pravila kulina, kameni dio u koji se umetalo kolo. Voda je pokretala kolo, a uz pomoć mreže kanala stizala je do njiva u polju", ističe Radić.

Ove gorostase na Trebišnjici često miješaju sa vodenicama, ali im je namjena drugačija jer su korišteni isključivo za navodnjavanje te krase nestašnu Trebišnjicu, a putnike i turiste i danas ostavljaju u velikom čudu.

Trebišnjica zasigurno nosi šampionsku titulu najveće ponornice u Evropi, a u narodu se gotovo nikad ili rijetko priča da je bila veoma omražena jer je, prema riječima mještana, nekada znala biti izuzetno nepredvidiva i vragolasta, zbog čije su ćudi ovdašnji zemljoradnici morali iznalaziti različita rješenja kako bi sve svoje usjeve i sav posao prilagodili divljoj prirodi. S obzirom na to da je za vrijeme dugotrajnih kiša Trebišnjica izbijala u stotinu malih izvora, nekih izuzetno jakih i snažnih, čitav bi ovaj kraj bio preplavljen vodom pa bi se činilo da se zemlja nikada više neće osušiti.

Baš kao što postoji i malo zapisa o neukrotivoj Trebišnjici, takođe je i malo zapisa o dolapima koji je krase, a njihova vrijednost, pogotovo u prošlosti, bila je velika jer se na taj način navodnjavalo Trebinjsko polje i dobijala su se čak dva usjeva godišnje.

O tome koliko su dolapi dobri i važni za Trebinjce govori činjenica da se i danas koriste naročito nizvodno od Trebinja, s tim što su drvena kola zamijenjena metalnim i predstavljaju pravu turističku atrakciju.

"Ovakvi primjeri narodne arhitekture, koliko je meni poznato, u okolini mogu se pronaći jedino na rijeci Buni pored Mostara. Trebišnjica, nekada najveća ponornica, pored dolapa imala je i veliki broj mlinica jamara, pravljenih na ponorima duž toka rijeke. Ovi mlinovi nisu u funkciji od izgradnje hidroelektrana i betoniranja korita rijeke, ali i dalje sa dolapima upotpunjuju pejzaž duž toka Trebišnjice i predstavljaju prave bisere narodne arhitekture", zaključio je Radić.