Dajana Aleksić, gimnazijalka iz Bileće, nedavno je promovisala svoju prvu zbirku pjesama “Zvona ćutnje”. O poeziji mlade autorke u recenziji pisao je Miroslav Radovanović: “Mlada pjesnikinja posebno apostrofira pjevanje, umjetnost kao duh koji ne izražava samo hronologiju događaja, istoriju zbivanja, već oblikuje i afirmiše one ljudske snage koje su univerzalne i pripadaju svim epohama.”

Prepun bilećki dom kulture na najbolji način odslikava koliko je mlada autorka poštovana u rodnom gradu.

– Mogu da kažem da sam presrećna promocijom, i odzivom ljudi. Aplauzi i suze koje sam doživjela, govore da je trud vrijedio, da sam iako mlada, ispunila svoj san, a ako su moje pjesme probudile svijest i pozitivna osjećanja u ljudima,moje zadovoljstvo je veće – kaže Dajana Aleksić na početku svog razgovora za Slobodnu Hercegovinu.

Naziv knjige “Zvona ćutnje” zvuči kontradiktorno?
– Ovu knjigu ne bih mogla držati u rukama pod nekim drugačijim nazivom. Svi mi imamo neke misli tajne, one o kojima razmišljamo kad smo sami, bilo da je riječ o istoriji, ljubavi ili banalnoj svakodnevnici. Međutim, to ostaje u nama, ne izgovorimo na glas, da li što ne smijemo, ne želimo… To su izgovori koji obično zavisa od pojedinca i njegovog karaktera. Meni je Bog dao da svoje nemire, razmišljanja, ispoljim kroz pjesme. Moja ćutanja nisu više tajna, ja sam ih poklonila svima. Kroz moje pjesme ćutnja je zazvonila, time sam pobjedila prije svega samu sebe. Knjiga ima tri poglavlja: Ožiljci, Ružin trn i Zov tišine. Ožiljci su rane svakog srpskog djeteta, breme koje nosimo, prošlost koja utiče na sadašnjost i budućnost. Moramo bar da pokušamo praštati da nam nove generacije žive u miru, ali nikako ne smijemo zaboravljati. Pjesmama opominjem budemo li obrisali iz svog sjećanja Kosovo, Jasenovac, Prebilovce, ćirilicu i krst – zaboravićemo ko smo.

Pišete i o ljubavi.
– Poglavlje Ružin trn je poezija koja se ne piše uvijek i svakom. Istina je da najljepše nastanu kad je čovjek tužan i tada sve ispolji. Ljubav se doživi srcem i to je ono što vrijedi i živi u nama, a pjesme su mali glasnik. Zov tišine je kritika svakodnevnice, ulaženje u svijest čovjeka i poziv za buđenje, a to je ono što nam je prijeko potrebno, dok koračamo stazama XXI vijeka.

Imate li uzor u svijetu književnosti?
– Pišem od pete godine i rastem koračajući stazama sazrijevanja moji uzori su se mijenjali. Imala sam sreću da odrastam na pjesmama Mike Antića, Duška Radovića. Vremenom moj vidokrug se mijenjao, divila sam se i diviću se Šantiću, kao jednom od najvećih. Mislim da bi Dučiću i njegovo “Vjerujem u Boga i u srpstvo” trebao da nam posluži kao stalni podsjetnik. Suludo bi bilo ne pomenuti Desanku i ostale naše velike ljude perom, ali i srcem.

Član ste ZK Osvit koji svake godine izbaci po nekoliko novih naslova. Kako bi objasnili fenomen pisane riječi u Bileći?
– Osvit je fenomen zahvaljujući Miodragu Hrnjezu Ljumu. Osvit radi i predstave, organizuje putovanja, izdaje knjige…Da nema Ljuma Bileća bi bila uspavana ljepotica. Ljumo ima talenat da prepozna talenat. Pomogao mi je da savladam tvrdoglavost i uvjerio da poezija ne poznaje godine.

Da li je tačno da više preferirate prirodne nauke ?
– Nekako od osnovne pa do srednje škole, oprobala sam se u raznim oblastima: matematici, istoriji, preduzimaštvu, slikanju i sa ponosom mogu reći da sam osvajala značajne nagrade. Te diplome krase zid moje sobe, ali daleko vrijednije od tih papira je poznanstvo sa ljudima koji su me naučili da se borim. Svakom pojedincu važne su lekcije u kojima nauči da nemoguće postaje moguće, i da čovjek može da se ostvari u više oblasti. Svako od nas može samo ako hoće. Razmišljam o upisu na neki fakultet koji izučava priordne nauke, ali šta god da budem studirala pero neću baciti. Pjesme su ogledalo i dok bude mene biće i njih.

Stiče se utisak da djeca iz Bileće imaju poseban afinitet prema srpskom jeziku. U kojoj mjeri je za to zaslužna bilećka gimnazija?
– Imala sam sreću da srpski u osnovnoj školi učim od profesorke Dese Janjić, a u gimnaziji od Tanje Bubreško. One su znale da čitavoj generaciji usade ljubav prema jeziku. Neizmjerno sam im zahvalna na tome.

Postoji li neki tajni recept za dobrog pjesnika ili se on ipak rađa?
– Ne poričem da se na pjesmama može raditi, stilski dorađivati. Međutim, pjesnik mora imati “ono nešto” – spoj razuma, svijesti i srca. Oni su drugačiji od ostalih ljudi, jer umjesto očiju koriste dušu. Moja inspiracija je Bilećko jezero, mjesto gdje mi sve počinje. Svima koji vole da pišu bih poručila da ne odustaju, da nađu svoje mjesto i da pišu srcem, jer jedino tako pjesma postaje živa.

Trifko Ćorović