Direktor Instituta za srpski jezik Srpske akademija nauka i umetnosti /SANU/ Sreto Tanasić upozorava da se posljednjih dvadesetak godina dešava preimenovanje srpskog jezika s ciljem mijenjanja nacionalnog identiteta i cijepanja srpskog jezičkog prostora.

„Cijepanje srpskog jezičkog prostora ide u prilog mijenjanju nacionalnog identiteta i preimenovanju Srba u druge novokomponovane narode, a time i cijepanju srpskog nacionalnog korpusa“, upozorava Tanasić u intervjuu za Srnu.

Tanasić smatra da su „žbosanski“ i žcrnogorski jezikž posebna imena jednog jezika koji se tradicionalno zvao srpski jezik“. Svi ti nazivi za srpski jezik, ističe on, dati su iz političkih razloga, zato se i koristi izraz „politički jezik“.

Novonastale države ili nacije izdvajaju se jezički, nazivajući svoj književni jezik, koji već postoji, posebnim imenom. Istovremeno, nema posebnog austrijskog ili brazilskog jezika…

„Radi se o književnom jeziku koji je Vuk Stefanović Karadžić, na osnovu istočnohercegovačkog i šumadijsko-vojvođanskog dijalekta, stvorio za potrebe srpskog naroda i njegove kulture“, napominje Tanasić.

On ukazuje da su Hrvati preuzeli taj jezik, pomoću koga su objedinili kajkavce, čakavce i sve štokavce katolike u današnju hrvatsku naciju.

O „bosanskom jeziku“, ocjenjuje Tanasić, ne može se govoriti kao o posebnom jeziku. On napominje da je nekadašnji sarajevski profesor Miloš Okuka, jedan od najpozvanijih za jezičke prilike u BiH, nedavno napisao da je to „srpski jezik na hrvatski način“, želeći da kaže da tu nema posebne varijante.

Tanasić ističe da je sam naziv „bosanski jezik“ nekorektan, jer nije izveden ni iz imena naroda Bošnjaka, pa da se zove „bošnjački jezik“.

„Očito su na djelu pretenzije Bošnjaka da svoj standard nametnu u cijeloj BiH kao književni jezik za sve, dok bi srpski i hrvatski bili nešto što je došlo sa strane. Zato nije ni čudo što taj naziv ne priznaju ni Hrvati“, navodi Tanasić.

Navodeći da mijenjanje vjere, pa i nacionalnog identiteta, ne znači i zaboravljanje maternjeg jezika, Tanasić kaže da je maternji jezik muslimana na ovim prostorima – srpski, kako su ga dugo i zvali, bar većina, koji je onda dobrim dijelom 20. vijeka nazivan „srpskohrvatski jezik“.

„Ako Bošnjaci tako hoće da zovu svoj izraz, niko ih ne može prisiliti da odustanu od te namjere. Ali, niko ne smije prisiljavati ni Srbe i Hrvate da ga zovu tako, a ne prema uzusima srpskog jezika“, naglašava Tanasić.

Tanasić podsjeća da su u Srbiji pojedini državni funkcioneri priznali „bosanski jezik“.

„Sad je problem što država sve češće trpi pritiske da se taj jezik ne tretira samo kao politički jezik, već traže školstvo i sudstvo na njemu“, navodi Tanasić i ističe da dolazi do apsurda, te onaj ko je u Srbiji završio školu, stekao određenu diplomu na srpskom jeziku i dobio posao, kad treba da plati kaznu policajcu kaže da – „ne razume srpski jezik“.

Tanasić navodi da je moguće ispraviti tu grešku sa uvođenjem „bosanskog jezika“ u škole u Raškoj/Sandžaku, tako što je potrebno primijeniti principe koji su utvrđeni u Evropskom dokumentu, gdje piše da se manjinski jezik mora razlikovati od većinskog.

Naglasivši da je srpski jezik jedna od najznačajnijih odrednica srpskog identiteta, zajedno sa srpskom pravoslavnom vjerom, koja ne mora biti vjera svih Srba, Tanasić podsjeća da su se kao Srbi izjašnjavali i Meša Selimović, Skender Kulenović i mnogi drugi.

Tanasić smatra da je vraćanje ćirilice pitanje časti današnje generacije srpskih intelektualaca i ocjenjuje da je ćirilica sa srpskim jezikom u osnovi srpskog identiteta i da su na njoj stvoreni spomenici kulture, koji predstavljaju sam vrh evropske kulturne baštine, kao što je „Miroslavljevo jevanđelje“ i drugi.

„Jedan od načina da se Srbi odvoje od svoje nacionalne kulture i da se pretvore u bezličnu masu jeste zatiranje ćirilice. Mnogi interesi se tu ukrštaju. To omogućava i lakše potkradanje srpske nacionalne baštine, što i dalje traje“, upozorava Tanasić.