Aleksandra (Palikuća) Banković priznati je restaurator i konzervator u Srbiji, a zahvaljujući pedantnom radu, i šire. Završila je Akademiju SPC za restauraciju i umetnosti. U svojoj profesiji angažovana je pune dvije decenije. Spada među rijetke Trebinjce koji se ovim poslom bave, ali svakako je jedina žena restaurator iz našeg podneblja u Beogradu, ako ne i dalje. Član je Udruženja likovnih primenjenih umetnika Srbije.

Bila je prvak BiH u plivanju i kao jedan od najboljih sportista Trebinja, kroz svoj grad je sa 16 godina nosila olimpijsku baklju 1984. godine u vrijeme Olimpijade u Sarajevu. Iako se činilo da će karijeru graditi očevim stopama, ono što je kroz život neprekidno pratilo ovu zanimljivu ženu, pa i kad se oglušila o urođeni dar, bila je uvijek i iznova umjetnost.  

„Oduvijek sam imala veliku potrebu da crtam. Željela sam da upišem Srednju umjetničku školu u Sarajevu, ali me roditelji nisu pustili da se tako rano odvojim od kuće. Taman pred upis srednje škole, u Trebinju je ukinuta Gimnazija i ja sam, bukvalno izvlačila papiriće sa nazivima svih četvorogodišnjih škola, izvukla Elektrotehničku te je i upisala. Kako je moj otac, Đorđe Palikuća, bio jedan od prvih trebinjskih elektroinžinjera, upisala sam Elektrotehniku, energetski smjer u Sarajevu iako sam više vremena provodila na Likovnoj akademiji i družila se sa tim ljudima nego sa svojim kolegama“, otvara naš razgovor, prisjećajući se s osmijehom školovanja i studentskih dana.  

Početak rata devedesetih godina prošlog vijeka zatekao ju je na trećoj godini studija. Otišla je u Rusiju, gdje je godinu i po dana radila kao tehnički crtač u Lipecku. Za povratak je odabrala Beograd. Elektrotehniku su potisnule neke druge okolnosti. Ljubav, majčinstvo i konačno talenat.

„Sin je bio mali, igrali smo se i skicirala sam mu razne crteže životinja. Nikada do tada suprugu, koji se već bavio restauracijom, nisam rekla za moju sklonost, zbog čega se iznenadio i oduševljeno mi rekao – Ti moraš na akademiju! Uz njegovu podršku izašla sam ipak na prijemni ispit i jedina položila iz prve za moj smjer! Bilo mi je 30 godina“.

Da nikad nije kasno da se borimo za ono što volimo, ova žena je očit primjer. Upotpunivši mnoge vlastite težnje karijeru je započela kao spoljni saradnik za Republički zavod za zaštitu spomenika kulture Srbije. Imala je izuzetnu priliku da uz mnogo angažmana u crkvama, restaurira i određeni broj slika iz legata književnice Isidore Sekulić u Univerzitetskoj biblioteci u Beogradu, kao i mimo legata, jedan od portreta slikara Uroša Predića.

Posljednjih godina radi privatno sa suprugom, Vladanom Bankovićem i zajedno su posvećeni, kaže, onome što vole. Pripadaju skupini ljudi koju u današnje vrijeme možemo svrstati među rijetke na našim prostorima koji vrednuju istoriju, tradiciju i ponajviše kulturu. Odlikuju ih godine iskustva, ali i preduslov da profesiji prilaze iskreno i s poštovanjem.

Trenutno su angažovani u Temišvaru, na obimnom poslu oko restauracije ikonostasa Prestone ikone Gospoda Isusa Hrista u crkvi Svetog Đorđa, ili kako je tamo kolokvijalno nazivaju fabrička crkva.

„U pitanju je ogroman ikonostas koga je radio poznati slikar, veoma cijenjen u istoriji umjetnosti, jedan od najcjenjenijih u tom dijelu Banata, Nikola Nešković. Ikonostas je star 260 godina i pod zaštitom je rumunskog Zavoda za zaštitu spomenika. Sadrži 48 ikona, a samo veličina Prestone ikone je poput sobnih vrata. U Temišvaru smo radili i u njihovom Sabornom hramu na pozlati dva nova krsta veličine do tri metra, koji su nakon 200 i nešto godina ponovo zablistali. Restaurirali smo i neke sitnije upotrebne predmete“.

Nadverje iz crkve Svetog Đorđa u Temišvaru: Pozlaćivanje u kombinaciji bijelog i žutog zlata, kakvo se rijetko izvodi

Restauracija na prvi pogled možda djeluje jednostavno, međutim riječ je o  procesu koji zahtijeva mnogo strpljenja, preciznosti, koncentracije, a na prvom mjestu i ljubavi. Može da traje i po nekoliko godina i sa sobom nosi veliku odgovornost. Aleksandra nam objašnjava da se najviše vremena potroši na ono što ljudi ne vide, dok do izražaja dođe uglavnom ono što je bilo mnogo zaprljano pa ikone „progledaju“.

„Prije same završne faze, predstoji mnogo posla, od toga da se konsoliduje nosilac, najčešće drvo koje uvijek otpušta vlagu, da se uradi dezinfekcija od gareži i sve što popuca učvrsti. Često fali i duboreza i dok se napravi sve što nedostaje treba vremena. Kad krenemo da skidamo ikonu nikad ne znamo ni kakvu je slikar koristio tehnologiju kod grundiranja, da li će krenuti vlaga da podiže bojni sloj i moramo biti veoma precizni i obavezno izvršiti probe. Strepnja je redovna i kad radimo pozlatu. Neophodni su izuzetni uslovi da zlato na kraju bude sjajno i mora se voditi računa o svim faktorima, ne samo ljudskim. Doduše, čovjek što je iskusniji sve manje strepi ali je sve veći perfekcionista i nikad nije previše zadovoljan. Zato uvijek mislim da sam mogla bolje“. 

Samokritičnost, bez obzira na sve reference koje posjeduje, odgovor je i na njenu bogatu biografiju u kojoj možete pronaći neke od najvažnijih dijelova naše istorije kojima je upravo ova Trebinjka udahnula novi život. 

„Radila sam dosta poznatih crkava sa Zavodom za zaštitu spomenika kulture Srbije. Manastir Pokajnica kod Velike Plane, čuvenu crkvu brvnaru, koju je podigao Karađorđev kum Vujica Vulićević nakon što se pokajao jer ga je ubio. Neke ikone sam radila u ateljeu Zavoda, a na licu mjesta dekoraciju na ikonostasu. Restaurirala sam ikonostas i u crkvi u Orašcu gdje je 1804. godine podignut Prvi srpski ustanak. Bilo je to povodom obilježavanja 200 godina od ustanka, 2004. Onda u manastirima Voljavča i Barič, u crkvi u Idvoru, u kojoj je kršten Mihajlo Pupin“.

Kao dobar poznavalac srpske istorije, ova umjetnica nas je na divan način provela našom kulturom i tradicijom. Stičemo utisak da, koliko ulaže sebe, toliko i svaki segment restauracije oplemeni njenu ličnost.

„Ikonostas u Bariču nekad je bio u crkvi Svetog Petra i Pavla u Topčideru. To je bila dvorska crkva Miloša Obrenovića, čiji konak je pored nje. Ikonostas je oslikao Jovan Stergevič poznatiji kao Janja Moler, omiljeni Milošev slikar. Slikao je na neobičan način. Odežde u ružama, što je mene podsjetilo na predivne ilustracije ruskih bajki. Imao je zlatom rađene ružice po odeždama sveštenika, po Hristovoj odjeći i to je nešto fantastično!“

Aleksandra ističe da konstantno u njoj tinja želja da sve ugroženo sačuva i povrati mu dostojanstvo. Sa poslom se saživjela i bez obzira na sav naporan fizički rad nije joj teško da satima, bilo u vlastitom ateljeu, na skeli u samoj crkvi ili negdje na terenu kilometrima udaljena od Beograda, do najsitnijeg detalja sređuje djeliće jednog minulog vremena. Iako su restauracija i konzervacija skup posao, prvenstveno zbog nabavke kvalitetnog materijala, za nju su, kaže nam, relaksacija i izvor mnogih saznanja.

„Ovo je veoma sadržajan i inspirativan posao koji mnogo nudi na polju neprekidnog izučavanja kako tehnologija, tako i istorijskih momenata. Nedavno smo imali priliku u Temišvaru da na ikonostasu radimo pozlatu u kombinaciji žutog i bijelog zlata, što se rijetko izvodi. Mnogo je komplikovano uraditi a ne oštetiti ta preklapanja. Listići su osjetljivi, a knjižica od 25 komada prično košta. Ali to je izazov i mi ga rado prihvatamo!“

Angažovana na relaciji Beograd – Temišvar – Segedin, mnogo vremena provodi u selima Deska, Deta i Denta, gdje je imala priliku, kako priča, da uživa u tamošnjim nevjerovatnim ikonostasima, koji ukazuju da je na tom području nekada živjela bogata srpska zajednica. Uz sve zadovoljstvo, ne krije da je rastužuje činjenica što u Hercegovini, Srbiji, ali i Rumuniji i Mađarskoj na restauraciju još uvijek čeka veliki broj crkava, koje u međuvremenu propadaju. Njenom umjetničkom oku ništa ne promiče pa ni kako se njen rodni grad neprekidno mijenja.

„Trebinje je lijepo, čisto, mirno, opušteno i često mi nedostaje kad sam u Beogradu. Raduje me svaki put kad vidim da se nešto novo i lijepo gradi i da pritom, što je najvažnije, ne narušava ambijent i duh ovog grada. Ne kažem to samo iz perspektive svog poziva, nego i kao običan čovjek, ali svakako i kao neko ko je odavde potekao i ko se svojim korijenima srcem uvijek vraća!“

Neizvjesnost i uzbuđenje

„Restauracija prilično zadovoljava moju potrebu za kreativnošću i uspješno nadomješta neostvarenu želju za kostimografijom. Retuš mi je omiljena faza kod restauracije slike, treba doslikati dijelove koji nedostaju slikajući u maniru autora. Čišćenje bojenog sloja može biti jako uzbudljivo kada prilikom rada otkrijem da je ikona ili slika preslikana. Taj osjećaj je nevjerovatan! Posljednji put se to desilo u manastiru Svetog Đorđa kod Temišvara kada je suprug čisteći oltarski krst otkrio mnogo starije i slikarski vrijedno raspeće“.  

Dug precima

„Palikuće su stara trebinjska porodica. U manastiru Savina u Herceg Novom postoje knjige u kojima su dokumenti o našoj porodici, među najstarijom u Trebinju. Pored crkve Svetog Klimenta rimskog u Mostaćima, sveca koji je naša slava i još nekoliko porodica ovdje, sahranjeni su svi moji preci u zadnjih 600 godina, a naša grobnica je prva uz crkvu. Crkva potiče iz 16. vijeka i pod zaštitom je države zbog starog slikarstva i interesantnih dveri. Suprug i ja planiramo da odradimo restauraciju dveri, kao i zidnog slikarstva“.  

Listići zlata lijepljeni rakijom

Vladan Banković završio je Akademiju za restauraciju u Beogradu. Njegovo ime Trebinjcima je dobro poznato, kao i njegovo djelo. U našem Sabornom hramu i na Crkvini izradio je mozaički pod, kao i pozlatu krsta u crkvi u Hrupjelima. Trenutno je angažovan u Gacku, gdje radi pod za tamošnji Saborni hram. Od Aleksandre saznajemo da njen suprug izuzev ikona i slika, restaurira i namještaj te je svojevremeno radio za Tita i bio lični konzervator Jovanke Broz.

„Ono po čemu je njegov rad jedinstven je perfektno poznavanje svih tradicionalnih, ali i savremenih metoda pozlate. Počevši od tehnike na bolusu gdje se listić zlata podliva rakijom, a zlato polira poludragim kamenom ahatom, pa do najnovijih metoda gdje se koriste savremene tehnologije i materijali. Kod pozlate je veoma bitno da sve bude precizno do perfekcije. Vladan to savršeno radi. Nas dvoje imamo svoju opremu, a od onog što restauriramo skoro sve nosimo u naš atelje, dok na licu mjesta radimo samo neke dijelove. Uspješno se nadopunjujemo, razumijemo i volimo da radimo zajedno“.