Muzičar, "nadrealista", glumac i pisac Nenad Janković, poznatiji kao dr Nele Karajlić, poručio je na promociji svojih knjiga u Foči da je kultura ključno oružje jednog naroda i države i da od nje nema ništa važnije, te da se nada da će to ljudi koji su na vlasti shvatiti kad-tad.

Karajlić je nazvao fikcijom mišljenje da su najvažniji fabrike i radna mjesta.

"Radna mjesta i fabrike su rezultat određenog ekonomskog ambijenta koji ne može da postoji bez kulture - prvo je bio Betoven, pa je onda došao `Mercedes`. Nažalost, kod nas se još nije pojavila ta garnitura politički moćnih ljudi koja je to shvatila, tako da je na narodu da se sam dovija", rekao je Karajlić novinarima pred sinoćnju promociju.

On je, ipak, naglasio da nije pesimista, te da je moguće da se i aktuelni političari "dozovu pameti".

"Kultura je ono što ostaje, vrijeme se pamti po pomenutom Betovenu, a ne po nekom kralju koji je u to vrijeme kobajagi držao živote u svojoj šaci. Kada je engleski Parlament pred sam početak Drugog svjetskog rata pravio budžet, digli su toliko para za vojsku da je Čerčil pitao: `Šta smo ostavili za kulturu?`, odgovorili su: `Manje od četiri odsto`, na šta je on rekao: `Pa, šta onda branimo? Ako nema kulture, onda ti je svejedno`", rekao je Karajlić.

U svojoj novoj knjizi "Solunska 28 - o prijateljstvu i izdaji", koja je nastavak "Solunske 28 - o novcu i strastima", Karajlić je naveo da je to priča o životu u okupiranom Beogradu za vrijeme Drugog svjetskog rata.

"Prvi dio `Solunske` govori o periodu prije i za vrijeme Prvog svjetskog rata, a drugi dio govori o Drugom svjetskom ratu. Ratovi su zajednička nit koja spaja ove dvije knjige, kao što se i naši životi, nažalost, broje od rata i prije rata. U drugoj knjizi, ovi koji su bili djeca su veliki i imaju mnogo veće probleme nego njihovi roditelji iako ni problemi njihovih roditelja nisu bili mali", priča Karajlić.

On navodi da ga je interesovalo vrijeme okupacije u Beogradu, kako su ljudi živjeli, voljeli se, dijelili srećne i tužne trenutke.

"Knjiga je veoma dobro primljena kod publike, to je sad hit, što se kaže. Imao sam čast da budem dosta dugo na poziciji broj jedan, mada umjetnost nije sport i više bih volio da budem na poziciji broj jedan za sto godina nego sad", rekao je Karajlić.

Za promociju Karajlićevih knjiga u Gradskom pozorištu u Foči tražilo se mjesto više, što je samo još jedna potvrda da je nekadašnji pjevač sarajevskog "Zabranjenog pušenja" i jedan od nosilaca novog primitivizma i "Top liste nadrealista" sve više cijenjen i kao književnik.

"Drago mi je da je publika u meni prepoznala čovjeka koji piše. Inače je veoma teško da izađeš iz onog imidža na koji je publika navikla - muzičara ili glumca. Ovo kako je publika reagovala u posljednjih pet-šest godina otkako sam se počeo ozbiljnije baviti pisanjem, znak je da su me ohrabrili da nastavim dalje", rekao je Karajlić.

On je naveo da je mnogo teže napisati roman nego biografiju jer se roman počinje od nule, a autobiografija već ima okosnicu.

"Naravno, kada sam pisao `Fajront u Sarajevu`, bio sam oprezan da ne pišem baš rodio sam se tad i tad, kao da daješ neki si-vi, nego sam namjerno počeo da se igram metafizikom i sa dva predstavnika nebeske administracije, kojima sam ispričao svoju priču, a nešto slično imaju i knjige o Solunskoj", pojasnio je autor tri izuzetno popularne knjige.

Karajlića je u gradu na obalama Drine i Ćehotine ugostila i navijačka grupa "Grobari Foča", koja mu je, kao vjernom navijaču beogradskih crno-bijelih, poklonila navijačke rekvizite sa obilježjima ove grupe.

"Počašćen sam od `grobara` iz Foče. Nadam se da će `Partizan` bar u košarci nastaviti fin niz rezultata, samo bih volio da je u ekipi desotoro naše djece i dvojica stranaca, a ne obrnuto", naveo je Karajlić.

On je najavio da bi završni, treći dio velike trilogije o "Solunskoj 28", priči o kući njegovih predaka, kroz koju je ispričao buran 20. vijek u Beogradu, trebalo da završi u narednoj godini.

U razgovoru sa publikom, neizbježna tema bilo je Sarajevo, za koje je Karajlić rekao da je to oduvijek bio grad u kojem žive čuvari svojih religija, koji su samo dva puta u istoriji prestali to da budu, jer se tada stvorila generacija kojima nacionalno nije bilo primarno.

"Prva generacija je bila `Mlada Bosna` s početka 20. vijeka, a druga je generacija popularne rok kulture za vrijeme socijalističke Jugoslavije. Samo su ta dva momenta bila trenutak kada čitava jedna generacija nije uzimala u obzir njenu fundamentalnu istorijsku ulogu da čuva granicu svoje religije, nego su to odbacili i krenuli u nešto što možemo nazvati nadnacionalno, ali i ne moramo, jer, naprotiv, osjetili su da bi toj naciji bilo bolje ako malo progleda iznad magle", smatra Karajlić.

Prema njegovom mišljenju, rezultati takvog izlaska iz "svog tora" bili su odmah vidljivi - prva generacija je, između ostalih, iznjedrila nobelovca Ivu Andrića, a druga Emira Kusturicu, Gorana Bregovića i druge poznate rok muzičare.

Karajlić je naveo da je onima koji ne dijele njegove stavove, kada ostanu bez argumenata, najlakše da ga optuže da je nacionalista, ali tada imaju veliki problem jer je očigledno, kako kaže, da on to nije.

On je naglasio da je njegova baka sa majčine strane Hrvatica, jedan majčin brat se oženio Hrvaticom, drugi Jevrejkom, a njena sestra se udala za muslimana.

"Mi smo svi sjedili za stolom i sada meni neko dođe i pita me jesi li ti nacionalista - da li je on normalan?", upitao je Karajlić.

On je dodao da je za Srbe počeo da navija, baš kao što je to uradio i, kako ga je nazvao, drugi srpski nobelovac Peter Handke, kada je postalo očigledno da im je nanesena nepravda, jer se cijeli svijet okrenuo protiv njih.

Karajlić je zaključio da Srbi, da su bili nacionalisti, ne bi prvu veliku državu pravili zajedno sa drugim narodima.