Desanka Radić jedan je od najaktivnijih kulturnih radnika u maloj opštini Ljubinje, gdje svi tvrde da je napravila čudo, predvodeći ovdašnje kulturno-umjetničko društvo, iako po profesiji nije ni profesionalni igrač, ni menadžer, ni koreograf.

Ona je u stvari zaposlena u Srednjoškolskom centru "Svetozar Ćorović" u Ljubinju, ali ne kao nastavno, već kao pomoćno osoblje, ali je u dugogodišnjem radu sa članovima KUD "Ljubinje" pokazala veliko pedagoško znanje i umijeće, na način da animira omladinu ovoga gradića za članstvo u društvu u kome ona obavlja sve funkcije.

"Trudim se da budem ne samo pedagog, već svima njima da budem i majka i drugarica, naročito kada smo na putovanjima i kada o svima njima treba majčinski brinuti, ali i sestrinski savjetovati i tako radimo već 17 godina", kaže Desanka.

O koreografijama, koje sama smišlja ili ih je naučila nekada kada je ona igrala folklor najprije u okviru školske sekcije, a kasnije u dubrovačkom čuvenom "Linđu", Desa, kako je zovu, ne govori mnogo, već objašnjava da se malo konsultuje sa drugim kolegama, profesionalcima, malo se edukuje preko interneta, a malo uči i od same djece.

Najprije je znanje prenosila na svoju djecu, a onda su njeni mališani okupili svoje drugare, pa je malena Desina družina od 12 članova prerasla u pravo kulturno-umjetničko društvo kroz koje je u Ljubinju prošlo više od 500 djece.
Ne govori ni o tome da se teškom mukom, ponovo najviše zahvaljujuću njoj, društvo snalazi za narodne nošnje, koje sami članovi održavaju, ušivaju, dovezu i dokrpe ono što treba, ne govori ni o skromnim materijalnim mogućnostima, jer im lokalna zajednica pomaže koliko može, ali je to skromno.

"Sreća je što radim u školi, pa sam svakodnevno sa djecom, sa njima se družim, u njima prepoznajem talente, samo mi žao bude kada većina njih ode iz Ljubinja na školovanje nakon srednje škole i napuštaju Društvo, ali sam sa druge strane srećna kada znam da su se tamo negđe lijepo snašli, a još srećnija budem kada čujem da su i tamo nastavili sa folklorom i etno-pjevanjem", kaže Desanka za "Nezavisne".
Ne govori ni o tome da se teškom mukom, ponovo najviše zahvaljujuću njoj, društvo snalazi za narodne nošnje, koje sami članovi održavaju, ušivaju, dovezu i dokrpe ono što treba, ne govori ni o skromnim materijalnim mogućnostima, jer im lokalna zajednica pomaže koliko može, ali je to skromno.

"Sreća je što radim u školi, pa sam svakodnevno sa djecom, sa njima se družim, u njima prepoznajem talente, samo mi žao bude kada većina njih ode iz Ljubinja na školovanje nakon srednje škole i napuštaju Društvo, ali sam sa druge strane srećna kada znam da su se tamo negdje lijepo snašli, a još srećnija budem kada čujem da su i tamo nastavili sa folklorom i etno-pjevanjem", kaže Desanka za "Nezavisne".