Kada se čovjek nađe u svetinji, i među svetinjom oduhovljenim licima, smeta mu svaki razgovor, on jedva čeka da se ćuteći sav preda onima koji pogledima iscjeljuju rane i vidaju grešnu ali i ranjenu ljudsku dušu.

Anđelina Nikolić, profesorka srpskog jezika u Srednjoškolskom centru u Gacku

Onaj, ko je taj osjećaj izliječene duše doživio, složiće se da bi, najkorisnije bilo što manje govoriti i zaputiti se pravo ovom svetilištu koje nas okružuje, pa oči učiti da ponovo gledaju pogledom Mića Ljubibratića u kome je i savjet i prekor i otrov i lijek, u kome je mudrost koju samo rijetki umiju pročitati, a da pri tom te oči učenice pamte nauk,  ne obraćaju pažnju na širinu njegovih ramena.

Možda bi, najkorisnije bilo,  što prije pobjeći iz ovog savremenog vremena, pa hitro skočiti u Stojanov vakat pa do iznemoglosti vježbati kako se strpljenje u snagu pretvara.

Ne znam da li bi bilo korisno, ali mudro sigurno bi, odmah pristati na poraz u ćutljivom razgovoru sa čovjekom u kome su se odlično slagali i sveštenik i vojskovođa, vojnik i krstaš, opet našim Bogdanom Zimonjićem.

Dobro bi bilo, prekrstiti se Đorđijevskim krstom Boška Tomova, pa se moleći Boga, sakriti pod barjak Jovice Zirojevića i iz prikrajka gledati kako se junaštvu naših kamenštaka epski klanja i divi sam knjaz Nikola koga je moralnim činom, odbijajući ponuđenu zemlju, etički porazio, opet naš Peko Pavlović Nikolić.

Dobro bi bilo, ako nije neskromno ovako velike zahtjeve postavljati u svetinji, upoznati i čovjeka čije je ime Mrdak Luburić, koji je bune dizao,  rane liječio, Stojana skrivao, snage imao pa i sa dušmanima, za koje je znao da bi radije srpske krvi nego vina pili, razgovor mudri činio.

Radomir Vučković, predsjednik SPKD Prosvjeta u Gacku

Kako bi lijepo bilo sresti se sa arhimandritom Perovićem, pa se ucvijeljeni pošastima današnjice tješiti njegovom potvrdom da je vjera u ispravnost vjerovanja u istinu, vjera u čovjeka,  vjera u slobodu jedina besmrtna i svevremenska vjera. A mogla bi se ova neskromna duša još malo okrilatiti slušajući legendu o Gligoru, Gligoru  našem Milićeviću.

Lijepo bi bilo, razmijeniti neku meku, toplu, žensku riječ, sa junakinjom među vitezovima, srpskom Jovankom Orleankom, damom iz srca Evrope, Žanom Merkus, koja nas uvjerava da je bolje biti sluga nego gospodar ukoliko je to služenje u slavu istinskih etičkih principa.

Biljana Ristić, autorka „Hercegovačkih junaka“

Ovaj razgovor, baziran upravo na etičkim principima  trajao bi beskonačno dugo. Njegovo postojanje opravdava samo snaga kojom nas,  u teškom času potpuno poremećenih vrijednosti, osnažuju ovi naši kameni vitezovi.

Na otvaranju izložbe u Gacku govorio je i prorektor Stevan Trbojević

Iz govora Anđeline Nikolić sa otvaranja izložbe slika Biljane Ristić  „Hercegovački junaci“ u sklopu Ćorovićevih susreta u Gacku