Olgica Cice, prozaista i poetesa, profesor srpskog jezika i književnosti u penziji, napisala je novi roman „Obala“. Rukopis je prihvatila izdavačka kuća „Nova poetika“ u Beogradu, sa kojom sarađuje prvi put, a knjiga bi trebalo da bude objavljena početkom aprila.

Iako je do sada objavila devet knjiga, proze i poezije, pred svoju desetu knjigu i peti, jubilarni roman, kako nam je rekla, našla se u nezavidnoj situaciji.

„Bez obzira na sve pogodnosti u izdavačkoj kući „Nova poetika“, koja sve preuzima na sebe, od lekture i korekture, recenzije, dizajna korica, popularizacije i distribucije knjige do besplatne promocije u Beogradu, ipak, moje je da se borim za donacije. Sve sama finansiram. Kako sada stvari stoje, 500 primjeraka i meki povez sa recenzijom iznosi oko 2.000KM. U suštini, to i nije mnogo, ali meni kao penzioneru nije baš ni mala suma. Pokušavam da nađem način da skupim novac, kako bi roman izašao iz štampe. Nadam se da ću u tome uspjeti“.

Uz iskrenu želju da će i ova Olgicina knjiga ugledati svjetlost dana, a na radost mnogobrojnih čitalaca i ljubitelja pisane riječi, porazgovarali smo sa njom o čemu je to, ovog puta, promišljala na svojim stranicama. Slično prethodnim, život i sva njegova ljepota i problematika, i ovdje je suštinska tema. Razlika je u formi pisanja, koja, naglašava naša sagovornica, ne narušava ono što „Obala“ donosi. To je samo drugačiji pristup svemu što oduvijek tišti čovjeka.

„Nije se svijet puno promijenio. Iste su vrijednosti još od Gilgameša – ljubav, želja za besmrtnošću, prijateljstvo, nesreća čovjeka što je prolazan, rat, mržnja… Ova knjiga izuzetno mi je draga. Prikazuje različite ljude i sudbine, a divim se onima koji su život shvatili kao dar, nešto što je lijepo, jedno i neponovljivo. Pisanje je za mene uvijek veliki izazov, a stvaralaštvo eksperiment. Ovaj put sam sebi rekla da ću pisati malo drugačije, modernije i napisala sam roman u kome narator nije samo autor. Radnja ne teče hronološki. Počinje od današnjeg doba, prepliće se sa prošlošću, a glavna junakinja se provlači kroz cijeli roman. Naratori su različiti. Osim ljudskih likova, tu su monolozi slike na zidu, spavaće sobe, rata, dnevnika, platana, života i smrti. Preko dijaloga građana, pokušala sam da pokažem malograđanštinu, zabadanje nosa u tuđe živote, pretresanje tuđih intima, izvitoperivanje istine. Ideja da nešto napišem na ovaj način, u meni tinja posljednjih deset godina i drago mi je što sam se odlučila na ovaj iskorak, potpuno suprotan mom dosadašnjem radu“, ističe Cice.

U svojoj novoj književnoj imaginaciji i inspiraciji, radnju je smjestila u period od prve polovine 19. vijeka do našeg vremena. Obuhvatila pet ratova i sedam generacija jedne porodice.

„Dugo sam razmišljala o naslovu i isplivala mi je riječ obala. Zvuči mi jednostavno, sa dosta simbolike. Obala je ovdje simbol traženja spasa, tvrdo tlo koga se dokopaš iz bujice života. Obala i zbog toga što sve svoje likove, a ima ih dosta, bacam u životni vrtlog, surovost stvarnosti i svi se oni bore za spas, za smisao života, za sreću. Neki potonu, neki uspiju, ali svi se bore za svoje parče obale. Glavna junakinja, Milica, uspijeva da nađe sunčanu obalu. Ne volim kada pisac mrakom završi knjigu, kada pored sve težine života, zalupi vrata. Čovjek je samo slabo biće i vapi za utjehom. Za mene je dobar pisac onaj koji ostavlja odškrinuta vrata. Pisca doživljavam kao učitelja. Zato, moja Milica, na kraju, nalazi divnu obalu za sebe i ljude kojima se posvećuje“.

Prepoznatljiva po tome što svaku knjigu piše polako, uz obiman istraživački rad, ništa manje nije se posvetila ni ovoj. Na romanu je radila dvije godine.

„Nikad ne uzmem samo pero i pišem tek tako. U zavisnosti od tematike, znam šta treba da istražim. Za ovu knjigu mnogo sam proučavala Alchajmerovu bolest, zatim Pariz, istorijske činjenice, sadašnje doba, život beskućnika, sve loše i ružno što nas opterećuje kao obične ljude. Jedna od važnih tema je i brak, kao sretan, ili manje sretan spoj muškarca i žene. Puno sam čitala i posmatrala, da bi sve napisano bilo vjerodostojno. Većinu junaka stvarala sam prema prototipovima, likovima iz života. Stalno osluškujem pulsiranje oko sebe, slušam priče svojih kćerki, kao i drugih ljudi kojima sam okružena. Susretanje sa raznim životnim situacijama i sve što mi se učini interesantnim, prenosim na papir. Mogu da tvrdim da je sve što sam napisala u „Obali“ istina, jer sam pisala život“, reče nam poetično, onakva kakva je i sama po sebi.

Olgica Cice je za svoj književni rad više puta nagrađivana. Pripale su joj „Deretina“ nagrada za knjigu „Boje i barut“ o srpskoj slikarki i heroini Nadeždi Petrović, prva nagrada na književnom konkursu Udruženja književnika RS „Stanko Rakita“ za knjigu bajki za djecu „Bakine priče“, dok je roman „Miris čovjeka“ 2006. godine uvršten među pet najboljih ostvarenja ženskih pisaca na srpskom jeziku na prestižnom Bazarovom konkursu „Zlatno pero“.

DNEVNIK

              Šetala sam rivom i gledala u iluziju spojenog plavetnila neba i mora. Sve je u tim dubinama i visinama spojeno i uzajamno. Sve je posebnost i spojenost. I ovo rastinje oko mene, i bića, i nebeska tijela. I zdanja. Ništa ne postoji odvojeno, ni stablo koje je niklo udaljeno od drugih. I ono je niklo iz sjemena nekog drugog drveta i postalo brigom vjetra, zemlje, sunca i kiše. Pažnju mi skrenu ljupki prizor dječaka od otprilike šest godina. Za ručicu vodi malu sestru koja  početnički hoda. U dječakovoj drugoj ruci je kesa sa nekim sadržajem. Kada su došli do kontejnera za smeće, objesio je na ručku svoju kesu.

                  – Šta to radiš, dušo? – upitala sam ga.

                  – To je za jednog čiku – odgovorio mi je.

                  – Misliš, za nekog čiku koji je gladan? – upitah.

                  – Da.

        Mališa me pogleda ozbiljnim, pametnim okicama, okrenu se i pođe natrag sa sestricom. Kao dvije navijene igračkice, programirane. Poželjela sam da idem za njima i upoznam njihove roditelje, ali nisam to uradila. Ovome što sam vidjela, ne trba ništa dodati. Prosto sam zamislila te ljude i sjetila se da postoji sunce. Sjetih se i jučerašnjih novina i neobične priče o jednom beskućniku. Tek je od prikupljenog novca kupio novu vreću za spavanje i ćebe. Nosio je nasmiješen svoje dvije kese, a na leđima mu je bio stari ranac. Sjeo je na klupu pored čovjeka koji je razgovarao mobilnim telefonom žaleći se nekom kako je zabrinut, jer nema novca da kupi lijek svojoj djevojčici. Beskućnik je ustao i zamolio čovjeka da mu pričuva ranac dok se ne vrati. Udaljio se žurno sa svojim kesama. Veoma brzo se vratio bez njih. Pružio je novac zabrinutom ocu sa riječima:

                   – Kupi lijek za svoje dijete.

Otac ga je zapanjeno pogledao. Nespojiv mu je bio izgled tog čovjeka sa njegovim postupkom. U jednom tijelu, kralj i prosjak. To se nalazi samo u bajkama.

                 – Šta ti je, čovječe?! Kad si zadnji put jeo? –  upitao ga je.

                 – Juče – odgovorio je beskućnik, kao sasvim normalnu činjenicu.

                 – Ti si gladan i meni daješ novac? Ne mogu da vjerujem – izusti otac.

                – Tvoje dijete je bolesno, ja ću se već snaći – bio je odgovor beskućnika zlatnog srca.

               Dnevniče moj, život je toliko komplikovan zato što smo mi u haosu, a sve je u stvari tako jednostavno. Najviše ima onih koji su zreli za pospremanje u sebi. Čišćenje, brisanje prašine, sređivanje stvari. Srediti i posložiti svoje  fascikle po prioritetu.

Vrijeme je da konačno nešto uradim. Riječi su samo riječi. Kada bude vidljivo da su iskrene, neko će mi povjerovati.