Izložba Prebilovci, je pokušaj da barem djelimično bude ispunjena zavjetna misao Sv. Nikolaja Žičkog prema kojoj Srbi ne smiju da se svete, jer osvetu treba ostaviti Bogu, ali moraju da pamte svoje žrtve

pišu Predrag Lozo i Dragoslav Ilić, autori izložbe „Prebilovci“

U uslovima Drugog svjetskog rata kada je Treći rajh provodio svoju rasnu politiku prema jevrejskom narodu jedan od njegovih saveznika na Balkanu sličnu rasnu politiku provodio je i prema Srbima. Ipak, genocid nad Srbima ne možemo posmatrati kao mehanički prenesen proces u Nezavisnu Državu Hrvatsku (NDH). Naprotiv, evropski ambijent u kojem je vršen holokaust postao je samo istorijski okvir u kojem je genocid nad Srbima bio moguć, dok je sam genocid bio domaća radinost.
Pravaška politika, čiju crvenu nit je činila srbofobija, urodila je pojavom, kako stručnjaci tvrde, samoniklog, urođeničkog fašizma. Stoga je i genocid nad Srbima provođen sa svom urođeničkom bestijalnošću. Na čitavom državnom području NDH gotovo da nema ni najmanjeg mjesta naseljenog srpskim narodom koje nema neku ranu, koja svjedoči o toj bestijalnosti. Ipak, postoji nekoliko takvih mjesta koje dubinom rana mogu biti svjedočanstvo tragedije jednog čitavog naroda u istorijskom nevremenu.
Stradanje sela Prebilovci 1941. godine zauzima posebno mjesto u karakterologiji genocida u NDH. Istovremeno, bacanje žena i djece u Šurmanačku jamu kod Međugorja predstavlja košmar ljudske istorije i neizbrisivu mrlju 20. vijeka.

Izložba Prebilovci, je pokušaj da barem djelimično bude ispunjena zavjetna misao Sv. Nikolaja Žičkog prema kojoj Srbi ne smiju da se svete, jer osvetu treba ostaviti Bogu, ali moraju da pamte svoje žrtve

Kamenje i bombe bačene za prebilovačkom nejači u ponor Golubinke samo su prethodnica poricanja zločina i promocije zaborava od strane zločinaca i njihovih nastavljača. Ne govori li nam to o zločinačkoj potrebi promovisanja zaborava? Ne govori li nam o traumi gušenja istine. Sve to što moderna nauka definiše kao samo hronološki i redoslijedni nastavak zločina nalazimo ovdje. Jedna strana autorka, Džudit Herman u svom djelu posvećenom genocidu pod nazivom ,,Trauma i oporavak“ kaže:
,,Zločinačko ponašanje uvek se definiše nesavladivom potrebom počinioca da promoviše zaborav. Tajnovitost i tišina su prve linije odbrane počinioca. Ako to ne uspe, počinilac napada kredibilitet žrtve. A ako žrtvu ne može da ućutka, pokušava da obezbedi da je niko ne sluša, bilo bezobzirnim poricanjem, bilo racionalizacijom zločina“. I nastavlja:
,,Posle svakog zverstva čovek može da očekuje ista predvidljiva izvinjenja: to se nikada nije dogodilo; žrtva laže; žrtva preteruje; žrtva skreće pažnju na sebe; a u svakom slučaju, vreme je da se prošlost zaboravi i da se krene dalje. Što je počinilac moćniji veći je njegov prerogativ da se imenuje i definiše realnost, a njegovi argumenti preovladavaju utoliko jače“.

Prebilovci kao slika stradanja u NDH su svjedok traume koja se rađa iz višedecenijskog ćutanja i poricanja počinioca, koje je komplementarno sa crnom rupom istorijske amnezije. Nauka sada polako nadograđuje proučavanje poricanja genocida jednim novim njegovim razvojnim dijelom. Tako nam još jedna autorka Debora Lipštat u svom djelu ,,Jermenski genocid“ kaže:
,,Poricanje genocida teži da preoblikuje istoriju kako bi demonizovalo žrtve i rehabilitovalo počinioce, i svakako je – poslednji stadijum genocida“.
Prebilovci su sa svojim stradanjem i njegovim poricanjem značajni za nauku o genocidu. To poricanje, sakrivanje zločina i oma­lovažavanje žrtve iz dubine Šurmanačke jame penje se na brijeg u mjestu Bijakovo kod Međugorja i na tom mjestu, u kultu prikazivanja Gospe, prelazi u sakralno-dogmatski karakter jedne zajednice, koji se proširuje glorifikacijom zločinca i djeluje kao sastavni kohezivni faktor identiteta te zajednice.

Šta tek nakon toga reći i kako objasniti i razumjeti činjenicu da su i u našem narodu, žrtvi genocida, mnogi bili spremni na zaborav i ćutanje. Kako objasniti strašni beton na hercegovačkim jamama 1961. godine!? Pojmovi kolektivne lobotomije i mantričnog samozasljepljivanja „bratstvom i jedinstvom“, mogu nam samo djelimično pomoći, ali ne i odgonetnuti kompletnu suštinu pojave. Isto tako nikada do kraja nije objašnjiva golgota prebilovačkog seljaka u nastojanju da, bez obzira na sve prepreke, ne zaboravi svoje žrtve, da životom i sjećanjem pobijedi smrt i zaborav.
Kakvo to čovječanstvo na savjesti može nositi žig ćutanja o 300 dječijih lobanja pronađenih u Šurmanačkoj jami? To su lobanje djece koju su bezbožnici mučki udarali po rukama dok su pokušavala da se zadrže na rubu ponora? U ime kojih vrijednosti možemo kao ljudski rod sebi dozvoliti zaborav ovih činjenica?
Sama činjenica da su Prebilovčani ekshumaciju svoje imenčadi i prvenčadi, majki i sestara, mučenika i mučenica, krajem ‘90. godine vršili pod naoružanim stražama, osim najave rata, govori nam da je i tada istina i uspomena na žrtvu bila opasna i po živote njenih potomaka i rodbine. To se najbolje pokazalo u junu 1992. godine kada rušiteljska horda rušeći spomen-hram u izgradnji i kriptu nastavlja započeto 1941. Egzodus Prebilovčana i Srba iz doline Neretve uopšte samo je pokazao da su nam mučeničke mošti otvorile oči, da se ne ponovi, tj. da se ne vjeruje onima kojima se vjerovati ne može. Za žrtve prebilovačke i ostale iz područja Donje Hercegovine moglo bi se reći da su, svojim dvostrukim stradanjem, upravo udarili temelj svijesti i odbrane srpskog naroda od novog genocida, tj. temelj Republike Srpske. Republika Srpska upravo i na primjeru prebilovačkih i drugih donjohrecegovačkih mučenika pokazuje da je najveće NE genocidu, koju je osnovao, po riječima Milorada Ekmečića, srpskog akademika iz Prebilovaca, ostatak ostataka klanog, a nedoklanog srpskog naroda zapadno od Drine. Što se genocida tiče, pogledajmo današnje stanje Srba u Donjoj Hercegovini i sve će biti kristalno jasno. Prevencija genocida nije dug pojedica ili institucija nego svih nas.

Prebilovci – pojam koji bi, uz svestradalne Jasenovac, Jadovno, Livanjsko polje, Pridvoricu,… u srpskom zavjetnom polju, pored kosovskog temelja, trebao da bude jedan od kamena međaša, kipti u svojoj metafizičkoj višeslojnosti i višeznačnosti. Predio Hercegovine uopšte, Donje Hercegovine, samim tim, i Prebilovaca jeste zemlja burne prošlosti, velikog kontrasta i jakog utiska, života i smrti, borbe i ropstva, svjetlosti i tame,… Zato je izložba Prebilovci, pokušaj da barem djelimično bude ispunjena zavjetna misao Sv. Nikolaja Žičkog prema kojoj Srbi ne smiju da se svete, jer osvetu treba ostaviti Bogu, ali moraju da pamte svoje žrtve, da se njima ponose, da im zidaju hramove i poju himne. Jer kako kaže naš filozof Bogoljub Šijaković „zaborav žrtve je zaborav Boga“.

Podijeljena u više tematskih jedinica od rane istorije prebilovačkog kraja, preko predratnog i vremena zločina, pa sve do 90-ih i sadašnjice, skroman je pokušaj da se taj kontrast oslika u obimu u kome je to moguće.
Ako će glas njen, ili glas o njoj, doprinijeti razbijanju varljive tišine koja se, poslije zločina, u ciklusima javlja, kao u pjesmi „Kletva“, nepoznatog autora, na spomeniku u prebilovačkom groblju, ili će nas podstaći da se zapitamo jesmo li narod vrijedan naših predaka kao u Bećkovićevoj pjesmi „Pero inženjera Obradovića“, nadati se da se ona može smatrati uspjelom. Ako ćemo i nju kao i ono što se dosad uradilo i ono što svi tek moramo, kao narod, da učinimo još za Prebilovce, zajedno sa jednom krunom Hramom Hristovog Vaskrsenja u Prebilovcima, kao u scenama iz nemanjićkih manastira, gdje ktitori prinose hram Gospodu, prinijeti kao zadužbinu istini i božijoj ljubavi, možemo smatrati da smo bar djelićem dostojni pomena imena nevinih žrtava.