Sveti mučenici su svojim stradanjem pokazali šta je to što ustvari treba da bude najdublji identitet svakog hrišćanina.A to jeste život sa Hristom

Da bi se obistinilo
prebilovačko proročanstvo:

„I biće pusti Prebilovci.
Glas ljudski neće se čuti,
ptice neće pjevati,
niti će volovi rikati,
konji hrzati.
Potom će selo biti obnovljeno
i biće grad…“

I Prebilovci će biti
grad Vaskrslih

Ibi tako. I ispuni se riječ. I ostadoše Prebilovci pusti; ne jednom, nego dva puta. Prvi put bijaše to one kobne 1941. godine. Drugi put, gotovo pola vijeka poslije, Prebilovci opet poniješe rane Hristove na sebi. U nebo dignut grob. I ne ču se glas ljudski, ptice ne pjevaše, nit volovi rikaše, nit konji rzaše. Potom se poče obnavljati selo, i hram, i biva grad… grad vaskrslih.
Za razliku od bezblagodatnih, koji htješe sjeme zatrijeti, misleći da u Prebilovcima se više nikad prebivati neće, za razliku od tih mučitelja koji sebe svecijelo prinesoše na žrtvu grijeha mržnje i bratoubistva, mučenici bijahu predati na žrtvu ljubavi Hristu Samoprinesenom za vječni život svijeta. Posvjedočiše nam mučenici najvećom i najstrašnijom žrtvom, posvjedočiše majke sa dječicom svojom, poput prvoga čovjeka vjere – praoca Avraama, što je bio spreman prinijeti Isaka sina svoga jedinca na žrtvu Bogu, posvjedočiše jednom zasvagda Bogu i ljudima, da ima smisla žrtva djeteta Hrista, da ima smisla što Bog toliko vjeruje čovjeku, kad i Sina Svoga Jedinorodnog dade na Krstu, da svako ko povjeruje u Njega vaskrne, te vječno živ bude. Tako smrt svjedoka Vaskrsenja i nije smrt, već više u muci rađanje, iz ovog vremenog života za život vječni. U krvi okupani mučenici zablistaše nam iz Šurmanačke jame tavorskom svjetlošću preobraženja vaskrsloga Gospoda. Iz njihovih, sada već i napaćenih moštiju, projavljuje se Carstvo Nebesko i svakim danom naviru sve veće bujice one Vode Žive, od koje ako budemo pili nećemo ožednjeti zauvijek, nego ćemo uvijek bivati i prebivati!
Zato je s takvom duhovnom radošću primljena vijest o kanonizaciji Prebilovačkih i donjohercegovačkih mučenika sa prošlogodišnjeg majskog zasijedanja Svetog Arhijerejskog Sabora Srpske Pravoslavne Crkve. Sama kanonizacija znači ozvaničenje nečega što je već postojalo u samoj svijesti Crkve, da su to ljudi koji su mučenički stradali imena Hristovog radi. Da su stradali samo zato što su bili pravoslavni hrišćani, što su na pravoslavni način ispovijedali svoju vjeru u Hrista. Zato što su bili Srbi! Zato je za ovaj ovdje narod danas, više negoli za same mučenike, koji su proslavljeni samim svojim stradanjem, to uveliko značajno. Do sada smo ih pominjali u molitvama i postojala je ta jedna izvjesna doza tuge zbog njihovog stradanja, a sada njihovim proslavljanjem u Crkvi ta tuga stradanja prelazi u radost vaskrsenja.
Zašto mi počinjemo da proslavljamo njih i njihovo stradanje u Crkvi? Zato što su nam oni svojim životom i svojom smrću, u ovom slučaju samim svojim stradanjem, jedan putokaz u život vječni. Oni su svojim stradanjem pokazali šta je to što u stvari treba da bude najdublji identitet svakog hrišćanina. A to jeste život sa Hristom. Odnosno, da sve damo Hrista radi, a Hrista da ne damo ni za šta. Utoliko je veći značaj proslavljanja ovih svetitelja, jer nas oni podsjećaju da smo svi mi kao hrišćani, kao Crkva Hristova, pozvani da budemo sveti. Podsjećaju nas na one riječi jevanđelja, riječi samog Sina Božijeg kada nas poziva da svi budemo savršeni, pa kaže: „Budite vi, dakle, savršeni, kao što je savršen Otac vaš nebeski.” (Mt. 5, 48) Jer, svi smo mi tu svetost dobili kao dar od Boga na samoj svetoj tajni mrštenja i miropomazanja i treba da je kroz svoj život u Crkvi, kroz svoj život u ovome vijeku sačuvamo, za život vječni i za Carstvo Nebesko. Mučenici svojim stradanjem svjedoče da od smrti je jače vaskrsenje. Kao u Tajni Vode i Duha na svetom Krštenju upodobili su se Smrti Hristovoj, ali su se upodobili i Vaskrsenju Njegovom, ovi, svake pohvale dostojni mučenici.
Radost na radost, kad vjerom znamo da na Svetim Liturgijama Prebilovački i svi donjohercegovački mučenici se mole za nas pred prestolom Carstva Nebeskoga. Ne samo mi za njih, nego se molimo svi zajedno pred prestolom Boga Živoga. Obnovom Hrama Vaskrsenja Hristovog u kome će se Bogu služit Svete Liturgije, Prebilovci postaju prepoznatljivi, ne samo po stradanju, nego iznad svega kao mjesto vaskrsenja, sabranja i obnove ljudskog dostojanstva.