Može misliti ko šta hoće, ali ti ljudi, uglavnom prljavih ruku, imaju više nego čistu računicu. Čistiju nego što je imaju mnogi inženjeri neba ovoga. Zanat – u ovo vrijeme, u ovoj zemlji, u ovakvim okolnostima – poziv koji će se sve više tražiti, a sve manje odbijati. Samo ako to bude imao ko da shvati i na vrijeme „alata“ se prihvati. Jer, i dalje među nama postoji ono glupo i uvreženo mišljenje da što „prljavije ruke“ ukazuju i utiču na neki status, čast i ugled u društvu. Na opštu štetu onih besposlenih ili loše uposlenih koji neće da ih prljaju, a na sve veću korist onih “prljavih” ruku koje se prilično zadovoljno trljaju.

foto:starizanati.wikispaces.com 

Ne znam koliko je vas posljednjih godina imalo kontakta ili posla s nekim majstorima ili „majstoricama“. Uopšte nebitno kojeg poziva i zanata. Makaze, mistrija, elektroda, pinceta, libela, igla, kutlača, obrva, testera, nokat, fen, oklagija, maskara, četka – svejedno je. Ja jesam i čini mi se da im se svako malo obraćam, što za ovo, što za ono (za makaze i fen svakako ne;-)… I uvijek neka poteškoća ili prepreka postoji. Mogu li se uopšte adekvatni pronaći onda kada ti trebaju, ako mogu, kada su raspoloživi, jer su svi živi prezauzeti i obično treba da ih čekaš i „prečekaš“. Kad ih nađeš, uvijek neka strepnja postoji kada ćeš im u leđa pogledati, tj. da li će to što rade uraditi na vrijeme? Da li će to što rade zaista ispasti onako kako si zamislio i koliko će to na kraju koštati? A košta gotovo uvijek više nego što i zamisliš i dogovoriš.

Ne potcijenjući njihov mukotrpni rad, prljave ruke, masne kombinezone, kecelje, trud i ulog koji su uložili u sebe i opremu, ubijeđen sam da oni koji vrijede i kao ljudi i kao majstori, koji hoće i znaju da rade, mogu u ovim teškim vremenima veoma kvalitetno da žive. Čak i mnogo kvalitetnije od većine današnjih poziva inženjerske ili društveno-naučne struke. Nema šanse da me iko ičim može ubijediti u stav suprotan ovom koji sam iznio. Zato smatram da zanatski poziv i već sada može da obezbijedi prilično kvalitetan nivo života na ovim prostorima. Svakako iznad prosječnog od onoga kakav živi sadašnja srpska većina. A tek će moći, jer potrebe za njima nikada ne može da manjka, ali njih može. Kao što ih i sada manjka. Nedostaje ih. I boljih i brojnijih od ovih postojećih. Bar u ovom golemom Beogradu u kojem ti uvijek nešto od njih treba i zatreba…

Što i kome ja ovo pišem? Sebi ne sigurno, mada ne sumnjam da bih kao neki zanatlija bio veoma uspješan, jer me sve to živo zanima i dosta toga mi samom „basta“ uraditi. A ruke su mi, i pored magistarske diplome i direktorske fotelje svako malo od nečega uprljane, izgrebane ili povrijeđene. Kome onda pišem? Pa pišem svoj onoj “nesnađenoj” mladeži i muškog i ženskog pola koja i dalje luta tražeći posao svojih snova. Onoj koja spava na srpskom, a sanja na nekom stranom jeziku. Pišem svim onim roditeljima koji pošto-poto tjeraju svoju djecu da završavaju neke „nazovi fakultete“ samo da bi sutra imali diplomu i da bi u njihovim krugovima izgledalo i “pikalo se” da su djecu izveli na „prav i uspješan“ put. A ne shvataju da im možda čine medvjeđu uslugu, jer s tom i takvom diplomom znanje će malo ko steći i karijeru napraviti, a za to izgubljeno (nemalo) vrijeme od 4-5 godina ta djeca su mogla npr, ne samo ovladati nekim zanatom nego već uveliko ubirati plodove tog zanata. Žalosna je činjenica da je sada mnogi prave, ali takvi će i bez te diplome napraviti karijeru jer imaju tate, mame, ljude i veze. Neće ni to dovijeka biti. Nadam se da će uticaj prljave i nesrećne politike na stvaranje izvještačenih karijera jednog dana stati. Prestati sigurno nikad neće, jer je politika postala apsolutna kraljica u republici koja nije monarhija.

foto: istockphoto.com

Apropo svih ovih slova, upućujem apel omladini (onoj ne baš vrloj i akademski preambicioznoj) za malo više smjelosti i hrabrosti pri odabiru svojih daljih životnih puteva u kojima se iz nekog najglupljeg mogućeg razloga taj zanat danas toliko zaobilazi. Njihovim roditeljima apelujem da ih ne šalju na svakojake fakultete, jer se od njih hljeba najesti neće. Ako tijelo kojim slučajem i najedu, duša će im vječno gladna biti. Onoj sredovječnoj gospodi bez posla ili sa veoma lošim poslom tvrdim i poručujem da nije kasno za ovladavanjem bilo kakvog zanata, jer je glad za njim sve veća i nikada prestati neće. Iz najbolje namjere, zarad nečijeg boljeg i kvalitetnijeg života, samouvjereno i s razlogom pridonosim važnosti zanatskom pozivu. Eto, neka me neko posluša pa neka mi se javi kroz godinu ili dvije.

Brojne su prednosti tog poziva. Možda ne odmah u početku, ali kasnije budeš sam svoj gazda, raspolažeš sa vremenom koliko hoćeš i kako hoćeš, krećeš se, stalno učiš, ekperimentišeš, upoznaješ razne ljude, napreduješ u svom poslu, prihvataš izazove, diviš se svojim djelima koja traju i prepričavaju se. Sve to uz solidne pare koje svakom dobrom čovjeku i “majstoru” ostanu na kraju mjeseca. I ne treba zaboraviti, prljava kecelja ili crnice ispod noktiju pred Bogom i pred narodom sigurno su čistije i poštenije nego postave većine uglađenih odjela i toaleta kakve često srećemo i gledamo. Iste one koje si možda i sam nekada na sebi želio. E pa niko te ne sprečava da ih i sada imaš i s osmjehom nosiš, samo mimo svog radnog, umornog, ali sigurno isplativog dana. Pročitah negdje juče da je to bio dan zanatlija. E, pa neka bude sa srećom svim onim postojećim, a pogotovo onim budućim vrijednim ljudima izbora zanatskog…

Božo Boban Vukoje