Znam ja da danas nema mnogo svrhe ovo što radim. Možda će, retroaktivno, biti u nekim budućim vremenima kada dio ove istine, u vidu sadašnjih upozorenja i apela, a tadašnjih već – krvavih rana i posljedica, izađe na vidjelo, ali pisanje kao ni čitanje, definitivno nisu u modi. Iako ne manjka onih koji pišu, sve će manje biti onih koji čitaju. Današnji čitalac ima sve manje vremena i volje za čitanje. On je i zbunjen, ne zna ni kome više, ni šta da vjeruje. Toliko toga mu se slovima nudi i nameće da nesvjesno, ciglu po ciglu, zida bedem prema pisanoj riječi, a to je za jedno društvo velika šteta. Jer, čitanje je proces koji uzdiže, edukuje i oplemenjuje…

Izvor fotografije: http://www.srednjoskolci.org.rs

Pisanje je nešto sasvim drugo osim ako ne pišeš i samom sebi, a što se mene tiče, ne vjerujem da postoji moj vjerniji i agilniji čitalac do samog mene. Što iz potrebe da budem bolji i korisniji kao ličnost, što iz težnje da to sve bude napisano kako treba. Nije mi ni na kraj pameti da to budem, ali ta opaka guja perfekcionizma koja gmiže u meni “o jadu me bavi” otkako znam za zrelijeg sebe. Uvijek i sve može bolje i ljepše!

Ja ne pišem samo da bih pisao. Moranje pisanja, iako me sve više opterećuje, sve me manje zanima. Bilo ko ko piše iz razloga što mora nešto da napiše ili eventualno zbog očekivanja njegovih čitalaca, možda je bolje i da ne piše toliko. Bilo ko ko piše isključivo iz komercijalnih razloga, sumnjam da vjeruje u sve ono što napiše. Kao što sumnjam da je i sve to što piše, napisano iz duše. Onako kako mora biti, ako već treba da bude zapisano. Ljepota i vrijednost pisanja se najviše ogleda u toj neobaveznosti. Tada se, čini mi se, najljepše piše. Tada ti i duša otvori sve svoje kapije i pusti te da je, maltene, dotakneš. Zagrliš… Dočeka te srdačno i isprati natovarenog pregrštom čudnovato oblikovanih misli i stavova koje samo treba prenijeti “na papir”… Prethodno i logično, ta ista duša na svom ulasku traži i cijepa ulaznicu do nje same – talenat. Dar za pisanje koji se samo vremenom, slovima i dušom čitaoca brusi, glanca i do sjaja dovodi…

Nema mnogo toga nenapisanog. Sve je danas napisano i ispisano. Samo je pitanje načina i vremena u kojem pišeš. I pitanje je da li je onaj koji čita, imao priliku da to već negdje, samo na neki drugi način ispisano, pročita. Raspoloženje u pisanju je bitno, ali ne treba pisati samo kad si raspoložen. Možda duša želi nešto da kaže u tim momentima neraspoloženja i treba je pustiti. Jer, otkud ti kao pisac znaš, kako se trenutno osjeća čitalac i da li je uvijek raspoložen? Da li možda baš u piscu traži sagovornika i po raspoloženju. Nikad se to ne zna, zato je najbitnije biti prirodan i originalan u pisanju. Pratiti svoj instinkt i pisanjem se obraćati sebi kao da će to biti jedina publika na svijetu. To je najiskrenije pisanje. Pa ako se desi da osim tebe to i takvo pisanje prija i privlači pažnju drugih, onda se može reći da je to i uspješno pisanje.

Izvor fotografije: www.pressonline.rs

Danas piše svako, piše svašta i o svemu. Za nekoga sam sigurno i ja taj svako. Za mene nisam, jer ja sebi nisam svako. Ja pišem prvo sebi pa svima ostalim. I to o temi koja je, čini mi se, najozbiljnija moguća za pisanje. A samim tim i najteža. Najzahtjevnija. Ona koju svi mi živimo – život. Prostora za napredak u njemu ima toliko da ni sami svjesni nismo koliko je to. O tome pokušavam da pišem… Da možemo i moramo biti bolji i korisniji jedini drugima kao i cijelom društvu! To bi svima nama trebalo da bude dnevna i krovna nadmisao. Misao kojoj vjerujemo da ćemo ako radimo na sebi svakog dana, zaista biti bolje i kompletnije osobe, a naše društvo naprednije, uređenije i uspešnije.

Nije sporno da i sam želim da budem sveukupno kvalitetnija i kompletnija ličnost. Da budem bolji i sebi i drugima. Znam kako bi to i moglo i trebalo, ali u praksi nije uopšte lako kaliti i uzvišavati ljudske kvalitete, jer mnogo je ometajućih i otežavajućih faktora. Meni pisanje u tome pomaže, a ako njime podsjetim još koga osim mene da svakim danom može biti bolji, korisniji i uspješniji nego što je to bio juče, onda ono dobija svoju punu smisao. A to mi se na neki način i samo dokazalo, jer, zaista, nije mali broj onih koji su mi se obraćali da ih je neko moje pisanje podstaklo na nešto… A nije moglo ni našta drugo osim na neki vid napretka pa u bilo čemu.

Jeste li se ikada zapitali koliko toga na svijetu ima napisanog a neobjavljenog? Koliko remek djela stoji na nekim papirima po tavanima i fiokama, kojima svaki novi dan guta po jednu sjenu svoga mastila? Koliko ljudi piše samo za sebe jer ih druga publika ne zanima. Poštujem ja i to, ali nisam toliko poetski sebičan. Ako nešto zanimljivo, nadahnuto i korisno može biti meni, zašto da ga zadržim samo za sebe. Ljepota života je u dijeljenju. Davanju. Onaj koji daje i dijeli, to dobro zna. Pa bila to samo i njegova slova. A u mom slučaju, mislim da to i nisu samo slova. U njima se može pronaći mnogo više od mastila… U prevodu, želim samo da kažem da očekujem mnogo više od svih nas koji imamo život, jer put do njega nije tako lak… A i u njemu samom nije više tako lako…

Božo Boban Vukoje