Još jedna tema koja, dubinom svoje rane i jačinom boli, gleda svjetlost ovih ekrana prije nekih drugih tema. Šta li, tmina i gorčina koju nosi sa sobom poklopila je i zadnji tračak svjetlosti i nade da će biti nešto bolje i drugačije po tom pitanju. To više nije gangrena pojedinaca, ona je zahvatila čitav sistem u kojem se nalazimo i plašim se da je teško više išta može izliječiti. Sve do amputacije, prvo jezika, a kada ne budemo imali svoj jezik, ne znam šta će nam drugo toliko ni trebati… Onda nećemo biti svoji, onda nećemo biti naši. Bićemo onih čiji nam to jezik kaže…

Pišem o nečemu na šta svi mi danas trošimo enormne količine gume, plastike i metala koje se nalaze na đonovima naših cipela, patika, štikli i čizama… O nečemu što svakodnevno nemilice gazimo kao da nije naše i naš! Srpski jezik, braćo i sestre. Ničiji drugi, no srpski, a zahvaljujući nama, sve manje takav, a sve više nečiji drugi.

Ne znam da li je to slučajnost ili dugoročno i dobro osmišljena zapadna propaganda koja svakog dana kurvanjski ukrade po jednu našu, lijepu srpsku riječ. Onu koja nam je čukunđedove hranila i prađedove podizala… Onu koju su nam babe i đedovi žvakali, majke i očevi varili, a sada djeca, da ne kažem šta već… Ne znam koliko riječi imamo uopšte, ali znam da je aždaja sa zapada nezasita i da stati neće. A može šta hoće i kako joj se hoće pored nas takvih… Tim ritmom i dinamikom mogu slobodno reći da je “drvo već posađeno”… Koliko će ono biti kad ga neki zaslužni drvosječa sjekirom omlati, ne znam. Koliko će ono biti suvo kad od njega, već rezervisani, stolar krene krst praviti, ne znam. Nije to ni bitno. Bitno je da mu je krst naručen. Krst našem lijepom i najljepšem srpskom jeziku čiju narudžbu svako od nas danas potpisuje… Neko jezikom, neko uvom, neko “okom”, neko rukom, a neko tastaturom… A svi mi našim ispranim mozgovima koji uopšte ne razmišljaju koliko je to zapravo opasan proces…

Nema dana, ni trenutka u njemu da ne čujemo nešto što nije naše, da ne izgovorimo nešto što je tuđe ili da na „savremenom srpskom“ ne pročitamo nešto što je potpuno strano. Nema dana. Isto kao što nam ostaje sve manje dana i prilika da čujemo nešto čisto naše, srpsko, na čistom srpskom jeziku i njegovoj unikatnoj ćirilici! Nema dana ni za naše pameti. Kako pojedinačne, tako i one državne, sistemske koja je svu tu borbu protiv nemilosrdne aždaje prepustila i svela na par umornih pojedinaca i po koje osiromašeno udruženje u službi toga. Budžetiraju se razne “kurve” i pederi, ali sistemsko očuvanje našeg identiteta kroz zaštitu jezika, ne. To bi već luksuz bio. Zašto bi bacali pare kad sve to isto možemo i na nekom drugom jeziku…

Iz mnoštva primjera i prekršaja, izvući ću samo jedan čiji akter maltene svakodnevno bivam. Česti poslovni sastanci su moja svakodnevnica. Klijenti, sadašnji, budući, partneri… Razumijem da se mora pričati taj engleski kad se sastanči sa strancima, ali neću i ne želim da razumijem kada nas je na tim sastancima, sve do jednog, majka istog jezika rodila, a toliko se stranih riječi i upadica koristi i upotrebljava da je to za nepovjerovati! Da čovjek i pored “solidnog” znanja srpskog jezika ne razumije nekad šta tu neko priča i na šta misli. Ok, razumijem neke stručne termine koji u brzini i ne treba prevoditi na naš, ali to nije to. Ljudi seru i preseravaju se! Glume neko ludilo i na pogrešan način dokazuju svoje znanje i pokazuju svoju veličinu. Ni sami svjesni nisu da rade protiv sebe i svoje djece! U sred svoje zemlje! Oprljanim jezikom prljaju svoju dušu i guše svoj lijepi jezik… Davimo svoju budućnost koju, bar po jeziku moramo imati čistu i sigurnu!

Izvor fotografije: www.blic.rs

Kako to, po Bogu i uz pomoć njega, svi ne shvatamo? Jezik je naše ime i prezime. Naš duh. Naša istorija od koje zavisi naša budućnost. Njegove riječi su naši udovi. Njegova ćirilica su naše oči. Kad ti neko atakuje na sve to, želi tvoj identitet. Želi da mu budeš podanik. Želi da ne postojiš. Želi da ne živiš! Ja želim i to isključivo na srpskom, našem, jeziku! Na onome na kojem me je majka rodila! Doduše i činjenično, malo teškom i komplikovanom srpskom jeziku, ali nije ni to bez razloga. Ja to shvatam kao privilegiju, jer pitanje je koji bi to narod i čija nacija bila uopšte sposobna da razumije i jezikom prevrće sve te padeže i rodove, ako ne ova naša… Kod nas ne može ništa jednostavno, pa ni to lomatanje jezikom.

Šta ćemo sa onim starijima kojima su strani jezici baš “strani”, a koji su prinuđeni da se u svojoj zemlji i na svome ne osjećaju dovoljno našima, a i svojima jer, malo pa malo, nešto ne razumiju i iščuđavaju se. O drugim primjerima je izlišno pričati. Televizija, mediji, literatura, natpisi, imena svega i svačega… Pa sve manje djece nosi srpska imena. Sve neki lavovi, tigrovi, lujovi, nike, nore, okse i pičke materine! “Sram te bilo, opet psuješ, ti, danas sramotnog i nepopularnog imena Božo. “Iskuliraj” malo!”

Božo Boban Vukoje