Iako svjestan da je ovaj blog geografskim i demografskim okvirima odavno prešao oblast Hercegovine i Hercegovaca, moram se s vremena na vrijeme osvrnuti na nju. Znam da će to biti dosadno i za preskakanja onima koji i nisu toliko vezani za nju, ali ipak moram. Ona me je rodila, ona me je ovakvog stvorila… Ne mene, nego sve one koji su imali tu Božiju nafaku da se od svih mjesta na ovoj kugli zemaljskoj rode i poniknu baš u toj Bileći. I nije neka nafaka, reći će sada svi u njoj i van nje. Uostalom, oni u njoj rekli su mi to i ovog kao i svakog drugog puta dok na ognjištu praznično srce grijah...

Dok ovo pišem, još mirišem na nju, a pisaću kao da nije moja. A jeste “najmojija” na ovom svijetu. Valjda ću tako biti objektivniji. Pokušati ostaviti emocije negdje pod kamen i pisati čistim razumom i onim što on vidi i primjećuje posljednjih godina… U njoj. U nama, njenim ljudima… Na njenim ulicama…

Grb grada Bileće

Bileća. Grad mog rođenja i vaspitanja. Grad moga duha i tijela… Jer, sve ovo kasnije je šminka i dotjerivanje bilo. Znam da sam je (privremeno) napustio, ali raskinuli nismo. Ta ljubav traje i ne jenjava. Naprotiv, čini mi se da je sve nekako veća i meni bitnija. Zato joj i pišem. Ona je moj kostur, moja snaga, biće koje iz mene užarenom lavom izbija i ovaploćena u kamen odlazi u vječni temelj duha i tijela, koji svakom rođenom i odgojenom Hercegovcu udari njegova Hercegovina. A na dobrom temelju se kasnije može šta hoće i kako hoće, šta god da uradiš i ne uradiš, jaka će to kuća biti. Možda ne bogata, možda ne lijepa i udobna, možda ne dovoljno velika i prostrana, ali svakako jaka, stamena i zbog čika Herceg majstora – ponosna i ugledna!

E, kad te neko s takvom predispozicijom da i stvori, logično je da to čovjek, s nekim zrelijim godinama vidi, cijeni i uvažava. Čuva, njeguje i pazi… Tu počinjemo ovu priču… Tužnu, bolnu i iskrenu priču koja od svih nas ipak najviše boli nju, Bileću. Pod uslovom da je još poneko osim mene doživljava kao nešto uzdignuto, iznad jednog grada i običnog imena. Poput nečega što ima dušu i što traži neki svoj bolji život. Traži svoju srećniju budućnost da bi je istu takvu vratila i podarila svojim ljudima i našim pokoljenjima…

Plašim se da sve manje ima onih koji je tako i na taj način doživljavaju. Ona je klekla i poklekla u čeljusti te nemile i nesrećne politike koja je, po shvatanju, dolje, izgleda bitnija no u Moskvi i Vašingtonu zajedno. Narod je dozvolio takvu situaciju da bukvalno sve i svja (osim vazduha) što se tiče grada Bileće i života u njoj zavisi od politike i njenih pojedinaca. Tj. od nekih ljudi koji je u gradu vode i predstavljaju, sada sasvim nevažno da li iz pozicije ili opozicije, indirektno iz sjenke ili direktno sa zvizdana… Od njih danas zavisi i sadašnjost i budućnost onog čestitog, ponosnog, prkosnog i hrabrog bilećkog naroda čije su riječi i stavovi nekada imali takvu moralnu težinu da se malo ko kuražio da mu “nakvom” jeftinom politikom protivriječi, ponižava ga i ignoriše. Da svojim javnim predstavama na skupštinskim daskama tako originalno i naširoko unižava obraz “njegova” grada i njegovih građana, za mnoge od njih – jednog jedinog koji su u svom životu imali.

Sada, kada se u njoj ljudi prezivaju po stranci i zovu po funkciji (ostvarenoj ili obećanoj), vole po lojalnosti i druže po interesu, prepoznaju po boji i razlikuju po tome da li imaju ili nemaju stranački posao, Bileća jeca, trpi i nestaje… Zna da joj je takva politika vezala i ruke i noge, otkinula britki jezik, slomila, vijekovima, oštro kameno koplje i zavadila njen narod do najstrašnijih granica mržnje.

Izvor fotografije: buka.com

Kakva vremena dođoše da je prijatelja lakše i brže naći u Dubrovniku ili Mostaru nego li u samoj Bileći. Crnu Goru, nažalost, zamalo ne navedoh! Nekima je izgleda potreban novi rat da bi shvatili ono što je, do “njihova” vremena, oduvijek bilo i shvaćeno i prihvaćeno, a to je da na tom prostoru postoji samo jedna stranka – “Stranka srpske sloge i narodnog interesa”. Stranka koju sve postojeće bilećke stranke u ovom trenutku, nažalost, ignorišu i nipodaštavaju. Gaze same sebe preko sebe živih, na opštu bruku i sramotu onih mrtvih koji svoje živote i zarad nje podenoše u ono malo plitke zemlje što je Bileća iskuka na kamenu. Jer, još kao dijete se sjećam čestih odjeka “grobnih mina” koje su umjesto lopata i žuljeva u kamenu rake kopale… U njoj, dva metra u vis` nikad nije bio problem, dok ona dva pod zemlju – gotovo uvijek! I to je Hercegovina, u samo jednoj rečenici! Na kamenu živiš, od kamena živiš i u kamenu skončaš.

E sad je i ona došla na red. Ljubav ne podrazumijeva odsustvo kritike, zato Bilećo (a komotno i Hercegovino), spremi se! Nisi mi nikako jasna. Sama si kriva za mnogo štošta što ti se sada dešava, a još više za ono što ti se ne dešava. Sama si bez bilo kakvog kriterijuma birala one koji će da te vode, kao i one koji vjeruju da bi to bolje od njih radili. Zašto si to sebi dozvolila? Zašto se vrati u vrtić i, poput najpopularnije igračke, baci se u koštac među razmahane i nestašne dječje ruke, čistačice bez četki, kuvare bez recepta i po kojeg vaspitača koji je prut odavno polomio. A i da nije, svejedno bi mu bilo, naša djeca se pruta već odavno ne boje. Zašto dozvoljavaš da te pod tvojim krovom krnje, prljaju i rastavljaju. Montiraju i sastavljaju. Sve to bez bilo kakvog uputstva i znanja kako se to radi i zašto se to radi. A sve to fino u knjigama piše, no, ko to danas knjige čita kad sve može da se “nauči” za jedan dan, sa samo jednog, malo debljeg, lista papira…

Znaš li čega se plašim? Plašim se kad ti vrijeme i godine uzmu ono duhovno najvrijednije što imaš u sebi. Plejadu onih finih, vrijednih, obrazovanih, starijih ljudi koji su u službi bilećke duhovnosti otkako ih ima. “Lokal doajene” iz redova kulture, obrazovanja, vojske, vjere, sporta i umjetnosti… A mnogi od njih, nažalost, nisu više ni sa tobom, ni sa nama. Kud ćeš onda, kukala? Ko će institucije tvoje duše da vodi? Ko će onda i čemu djecu da ti uči i nauči? Ko će onda biti primjer onoj djeci kojoj bude stalo do primjera?

Crkva Svetog Save, trenutno u fazi velike narodne obnove i radova nakon 120 godina saborovanja… Akcije oko daljeg prikupljanja priloga i donacija bilo u novcu, bilo u materijalu tek slijede. Lično ću biti dio nekih…

Ima nešto i što me raduje u tebi. Crkva ti je puna, Bilećo. Vjeru u Boga, izgleda, izgubila nisi, a daj Bože i da brojnija bude. Najrađe, najčešće i najljepše vrijeme u tebi, pored svog doma, provodim upravo na tom potezu – u, ispred i oko crkve. I srce mi bude i biva puno, jer tamo je sve od tebe drugačije. Rad se vidi, napredak primijeti dok se ljubav, sloga, vjera i nada nepomitno osjećaju… Tako to i biva kad se tvoj narod za nešto pita, a ne tvoja nesrećna politika. Dok je tako, ne mogu reći da nade, bar za duhovni spas u tebi nema. A ti vidi sama pa reci ima li je u onima koje zdušno izabereš da te na ovaj ili onaj način predstavljaju, pa onda kukaš što si ih izabrala. Ne znajući ni ti što si ih izabrala, jer ne biraju baš svi iz nekog interesa. A i sama dobro znaš koliko si studenata državnih odškolovala i da “prava” škola nikad kenjac bila nije. Nigdje pa ni u tebi! Znam da opravdano plačeš, ali nisu baš svi ostali tamo gdje si ih školovala, bez obzira da li si kad šta uradila da ti se vrate i vraćaju… Ima ih u tebi tvojih koliko hoćeš samo što ih ne može ništa zapasti od politike i onih kakve ti trenutno voliš i preferiraš…

Nije ovo priča jednog dana. Godinama unazad se krčka zaprška za tu čorbu koja i dalje na meso čeka. Razumijem, nešto si i morala, ali u toj mjeri sigurno nisi. Ti, moja Bilećo. Ne znam šta ti bi i biva? Hoćeš li se trgnuti i otrijezniti u vremenu pred tobom? Hoćeš li uspjeti dozvati svoj narod, najprije u pamet, pa onda u slogu? Sabrati ih i tijesno zbiti u onu jednu i jedinu stranku koju pomenuh maločas? Da dugoročno, zdravo, složno, planski i s onom spasiteljskom hrišćanskom ljubavlju obraća pažnju na tebe. Da te unaprijed brani i odbrani od svih nedaća koje te sasvim sigurno čekaju i za vratom ti dišu… Na tebi je sve, tj. tvom narodu… Bože nam Bileći pomozi! U pamet i u slogu našu, prvo!

P.S. Nisam član nijedne stranke, političar još manje! Nemam ništa lično protiv ijednog imena i prezimena u njoj, tako da samo ostavljam prostor za eventualne zamjerke koje se odnose na stil pisanja i greške gramatičke, ako ko koju pronađe…

Božo Boban Vukoje