Crnogorsko selo smješteno uz samu granicu Hercegovine, koje baštini i pamti i Turke, i Ugare, i Četnike i Partizane i Kralja i Tita i Gole otoke, i Bilećke kazamate, zatvore i zemljoradničke zadruge, nacionalizaciju i privatizaciju, špijune i junake, opanke i smokinge, amerikance povratnike i koloniste paćenike, bespuća i puteve asfaltne, pruge i bezpruge... traje svoje vjekove pod zadatim planinama i brdima sa vodama i bez njih, kitama đevojaka i momaka, pa godine bez djece  u kući, rasutih po svijetu i gradovima Crne Gore, Hercegovine, bivše Jugoslavije i svijeta okrsnog, nedavni izbori nanovo uznemiriše, podijeliše i staviše ko po ko zna koji put na iskušenje „Čiji si Ti mali,  veliki i stari čovječe“.

Od ćoravih kutija do izbora sa devevdeset devet odsto za Tita i partiju, ovdje se kao u nekoj dobro pripremljenoj predstavi, evo već više do dvije decenije izbori ponavljaju kao  da ih režira Živko Nikolić, koji naše naravi i običaje ponajbolje prikaza u serijama i filmovima. Dušama ovih, a za vjerovat je i velikog broja građana sa ovih prostora, oduvijek se trgovalo. Nekada su turci tražili tovare zlata za viđenu mušku junačku glavu i ona je spašavana, a poslije razni čionovnici od graničara, carinika, žandara i podrepaša uzimali svoj ujam za glas ili zatvoreno oko za šverc duvana ili kakve tražene robe. Nekada je brojnim narodom bilo teško upravljati i složiti ih za jednu ideju i kakav zajednički poduhvat, za koji je na čelo morao stati cijenjen i mudar pametar. Danas je pametara sve manje, kao i novca za goli život, pa su pljačaši narodne imovine u vrijeme tranzicije i u ovaj kraj donijeli novotarije bjelosvjetske, kupovinu glasova ili duša za jednokratnu upotrebu. Gram vlasti koji vlastodršci sebi mjere kilom zlata, sirotinji je za glas, kako je koje vrijeme nailazilo, mjeren, cokulom prije i nakon glasanja drugom, brašnom, solju, kafom, kokoškama, ili valutama markom i od Evropske unije evrima. Poklisari, ili aktivisti kako ih sada zovu, od kuće do kuće u oči izbora špartaju i trguju dušama ovih za „Onog“ koga vole i predstavljaju. Bude tu i ucjena za posao djece i ostale čeljadi, a svemu pripomažu često i uniformisana lica, koja su imala sreće da ranije prodatim glasovima dobiju taj posao. U ovom malom selu sa osam đuturuma, trgovina je kao i na ostalim mjestima velika berza. To što ih je osam i što su svi jedeni drugima kumovi, stričevi, rođaci, komšije i dobro znani prijatelji u ovoj trgovini ne znači ništa.

Po ranijem glasanju i rasporedu Gospodar je ovdje trebao da pobijedi za jedan ili dva glasa, a prednost su obezbjeđivale novčanice od pedeset evra koje su davane unaprijed, uz dobro instruirano precizno određeno zaokruživanje njegove partije. No kao i u svakoj takvoj raboti slučaj ili Bog umiješa prste, i naprave pravi Galimatijas i na biralištu i u selu, a i šire. Prvo je baba Đuka obnevidjela i nepismena pobrkala i partije i brojeve pa je njen glas otišao muslimanima, za koje ovdje ni najluđi ne bi glasao. To je i spasilo dalje muke, jer da je dala kakvoj drugoj opciji ne bi je oprala ni gora ni voda. Od zore orna izborna komisija koja je sa deset članova bila brojnija od glasača, pomno je čekala i motrila da bi tek u 11 sati dočekala prvog glasača, koji je otpisan sa slomljenom nogom i štapom, došao i nenadano unio prvu pometnju. Njegovi telali su ga dočekali sa osmjehom i u svoj tefter zapisali prvi glas. Drugi su pristizali u jednakim razmacima idući sami samo za svojom idejom i partijom, a na izboru ih je bilo tušta i tma. Tajno, a kako bi i drugačije, glasali su „svojevoljno“ skriveni i pri ubacivanju listića u ćoravu kutiju, samo se krajičkom oka odavali se, onima sa kojima su nekolika dana ranije ugovarali posao. Čitav izborni štab je u glavu znao ko je čiji, i kad je podne dobro preskočilo, i svi izuzev strikana obavili svoju građansku dužnost, nastala je kriza i pomama u Gospodarevoj izbornoj grupi. Moralo se pristupiti drugim mjerama, pa pod izgovorom brige da mu se nije šta desilo, predstavnici krenuše ka njegovoj kući i to uz pratnju predstavnika ukupnog izbornog štaba, uz obavezno ostavljene provjerenih čuvara glasačke čarobne kutije.

Tu ih je, iz drugog tabora dočekao zabrinuti komšija Mrda, koji je na pokušaj komisije da provali vrata, stao pred njih raširenih ruku i  saopštio da je strikan živ, da ječi, ali i ne ustaje sa kreveta. Bez mogućnosti provale, nije bilo druge no da se pozove rođak iz najbližeg grada, koji je sagledavajući postojeću situaciju pozvao strikanovog brata iz grada u Crnoj Gori  da odmah dođe. Ovaj je odmah krenuo, ali po nesreći stan mu je u ulici gdje je i gospodareva centrala za ovaj grad, a ona u ovom danu „D“, okupirana i blokirana kolima aktivista, pa je taj mučni izlazak na put potrajao koji sat. Osmatranje na prozoru bilo je stalno uz dozivanja, strikanovo ječanje, a  telefonom je pomno praćen svaki bratov kilometar puta. Kad sudbina umiješa prstom, onda ne čudi da je i prelazak granice kojim se u ovu enklavu ona, dva puta ukršta,bio usporen brojnim kolima i policajcima, koji su je čuvali od upada terorista, za koje su, kasnije se i potvrdilo, samo oni  i znali gdje i kako su smješteni, i kada i gdje će ih oni puštiti, da ih uhapse u sred Crne Gore. Izlišno je pričati da je aktivista strikana drmao, dozivao, tresao, savjetovao da mu je građanska dužnost da glasa, da je glas skuplji od glave, da on može, uprkos lakšem potresu mozga, koji su odmah konstatovali, da glasa. Ova neravnopravna borba prsa u prsa, završila se hitnom pomoći i strikanovim odlaskom u bolnicu. Bila  je tu i poneka kletva izrečena poluglasno i u sebi, ali izbori se završiše kako nisu planirani. Pobijedi opozicija sa glasom više, ili 4:3, a komisija se raziđe, neki slaveći, a neki obješena nosa. Ne ostaše dužni pobjednici šefu gubitnika, kojeg podsjetiše da mu na prošlim izborima otac dođe pješke, jer nije htio sa sinom izdajnikom u njegovo auto. Bi tu raznih priča i sjećanja uz kafu i rakiju, i kao vazda smijeh odagna nadgornjavanja čiji je ko. I granice se oslobodiše viška policije i džipova. Magla zatitra nad selom u kojem i po koja ovca zableji. Vrati se prijašnji mir, a novac za gram glasa nestade već sutri dan kao i nada da će iko ikada išta u narodu ućariti dobra od političara. Kaza neko pametan: Ako je politika kurva“?, Čiji su onda sinovi političari...?

Zoran Grgurević