Ustavni sud BiH je na plenarnoj sjednici održanoj 23. septembra 2021. godine donio odluku prema kojoj navodno nije ustavan Zakon o šumama Republike Srpske.
 

U saopštenju sa te sjednice navedeno je: “Prema mišljenju Ustavnog suda, pitanja koja se odnose na utvrđivanje vlasničkog statusa državne imovine, kao i nadležnost u vezi s tim između državnih i entitetskih organa trebaju se regulisati zakonom koji će biti donesen na državnom nivou”. Iako je ovo samo saopštenje suda, u njemu je sadržana sva suština po ko zna koji put neustavnog ponašanja jednog ustavnog suda. Jer, prethodni citat nije samo to nego je i norma kakve nema u Ustavu BiH. Pošto, dakle, u tom ustavu nema takve norme, Ustavni sud BiH ju je samovoljno stvorio, pa onda sudi po toj svojoj normi, a ne prema onome kako je propisano u Ustavu BiH. Stoga je badava tom sudu što u svom saopštenju sa sjednice od 23. septembra ove godine tu samovolju u stvaranju norme, koje pravo nema nijedan ustavni sud na svijetu, želi maskirati riječima da je to tako zato što su ta pitanja, prema relevantnim odredbama Ustava BiH, navodno u isključivoj nadležnosti BiH. Međutim, to je obmanjivanje domaće javnosti, jer takvih odredaba naprosto nema u Ustavu BiH.

Nema boljeg dokaza za upravo rečeno od onoga što je Zlatko Knežević, sudija Ustavnog suda BiH, napisao prije bezmalo 10 godina u svom izdvojenom neslažućem mišljenju na većinsku odluku, broj U 1/11 od  13. jula 2012. godine. U tom predmetu suštinski se postavljalo isto pitanje, kao i sada povodom Zakona o šumama Republike Srpske, a to je pitanje tzv. državne imovine. I tada je većina sudija “rezonovala” na način koji, u bitnom, odgovara onome što je Ustavni sud BiH napisao u svom saopštenju od 23. septembra 2021. godine, to jest da je navodno “u isključivoj nadležnosti BiH da svojim zakonom uređuje ovo pitanje”.

Zloupotreba

Ali, sudija Knežević je tada u svom neslažućem mišljenju izrekao nešto što naprosto razobličuje ne samo neustavnost te većinske odluke u predmetu broj U 1/11 već i zloupotrebu sudijske funkcije od strane onih sudija koji su glasali za takvu odluku. Naime, sudija Knežević je u neslažućem mišljenju istakao, na pravno utemeljen način, da Ustavni sud BiH nije imao ustavno pravo da vrši raspodjelu ustavnih nadležnosti između BiH i Republike Srpske. Sudija Knežević je s tim u vezi doslovno napisao da to Ustavni sud BiH “nije mogao jer nigdje takvo ovlašćenje ne postoji u Ustavu, odnosno da on (Ustavni sud) vrši raspored ustavne nadležnosti, niti da donese utvrđujuću odluku kojom Ustavni sud raspoređuje nadležnost različitih ustavnih kategorija”. Stoga sudiji Kneževiću, kako je takođe ispravno ukazao, nije prihvatljivo “da se Ustavni sud stavlja u ulogu ustavotvorca i mijenja izričitu odredbu Ustava o tome šta pripada državi kao nadležnost, a šta entitetima. Ova vrlo opasna tendencija prema kojoj Ustavni sud, kroz odluke devet sudija, daje sebi za pravo da u isto vrijeme i tumači tekst Ustava, i ne samo modelira već, u suštini, donosi nove odredbe Ustava, stavlja u ozbiljnu sumnju legitimitet predstavnika koji je stečen na opštim izborima i koji jedini ima pravo na promjene Ustava. Nigdje u Ustavu BiH ne postoji odredba kojom se daje nadležnost bilo kojem organu države BiH da kroz zakonodavnu ili drugu normativnu aktivnost reguliše imovinu, imovinska prava i zaštitu imovine ili imovinskih prava”.

Ne znam kako je sudija Knežević glasao na sjednici održanoj 23. septembra ove godine, jer javnost nije obaviještena da li je odluka o Zakonu o šumama Republike Srpske donijeta jednoglasno ili preglasavanjem. Ali, sve i ako je ovaj put sudija Knežević glasao da je navodno neustavan Zakon o šumama Republike Srpske, ostaju njegove riječi iz 2012. godine, od kojih nema važnijeg dokaza o samovolji i zloupotrebama kojima se služi Ustavni sud BiH u ovim važnim ustavnopravnim pitanjima.

Naravno, sve to taj sud čini u koordinaciji sa samovoljom visokog predstavnika u BiH. Podsjećanja radi, treba reći da je 2005. godine tadašnji visoki predstavnik Pedi Ešdaun protivpravno nametnuo svoj privatni tzv. zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom BiH iako ga nijedan izvor unutrašnjeg i međunarodnog prava ne ovlašćuje da to učini. Potom je Parlament BiH 2007. godine usvojio ne svoj zakon, već Zakon o usvajanju Ešdaunovog zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom BiH (“Službeni glasnik BiH”, broj 32/07) Parlament BiH je kao osnov za njegovo usvajanje naveo član IV 4.a) Ustava BiH. Međutim, ta ustavna odredba, a ni bilo koja druga odredba Ustava BiH, ne daje pravo Parlamentu BiH da donosi zakon kojim usvaja zakon nametnut od strane OHR-a. Jer, članom IV 4.a) Ustava BiH je propisano da je Parlament BiH nadležan za “donošenje zakona potrebnih za sprovođenje odluka Predsjedništva BiH ili za izvršavanje nadležnosti Skupštine po ovom Ustavu”. Jasno je da citirana ustavna odredba daje nadležnost Parlamentu BiH da donosi samo svoje zakone, a ne zakone o usvajanju zakona OHR-a.

Nažalost, i preko ovih aksiomatski jasnih istina prelazi Ustavni sud BiH u svojoj samovolji kojom je postupao ne samo u ranijoj odluci broj U 1/11 (i odluci broj U 8/19 od 6. februara 2020. godine), nego i u ovoj najnovijoj odluci o Zakonu o šumama Republike Srpske.

Jedna u nizu

Zato se za tu odluku može reći da je samo jedna u nizu onih kojima je Ustavni sud BiH prekršio Ustav BiH, pretvarajući sebe u organ koji donosi nove ustavne norme, kojih nema u Ustavu BiH, pri tome ne radeći ono što je jedini zadatak svakog ustavnog suda, tj. da presudi spor po normama važećeg Ustava BiH. Taj ustav nijednom svojom odredbom ne propisuje da je BiH titular prava svojine na šumama i šumskom zemljištu, niti na poljoprivrednom i građevinskom zemljištu. Umjesto toga, Ustav BiH samo propisuje šta su nadležnosti BiH, među kojima nema ni slova o tome da bi BiH mogla imati nadležnost da uređuje pitanje šumskog zemljišta i svojine na njemu. Sve je u tom pogledu Ustav BiH propisao da je nadležnost entiteta, i to kroz odredbu tog ustava da sve vladine-državne funkcije koje tim ustavom nisu izričito propisane kao nadležnosti BiH, jesu nadležnosti entiteta, a to znači Republike Srpske. Pitanje zemljišta i svojinskih odnosa na njemu, dakle, nije Ustavom BiH dato u nadležnost BiH, pa stoga isključivo Republika Srpska ima ustavno pravo da svojim zakonima uređuje sva pravna pitanja o svim vrstama zemljišta na njenoj teritoriji.

BiH jedino može imati svojinu na zemljištu koje je u javnim evidencijama upisano kao svojina ili sa pravom upravljanja na bivšu SFRJ i samo o tim nepokretnostima BiH može donijeti zakon. To pravo BiH ima na osnovu ratifikovanog međunarodnog Sporazuma o pitanjima sukcesije imovine SFRJ iz 2001. godine, a izvan tog sporazuma BiH nema nikakvih drugih prava kada je riječ o zemljištu. Zašto je to tako? Pa zato što je jedino u tom ratifikovanom sporazumu propisano da imovina koja je u javnim evidencijama nepokretnosti upisana na SFRJ pripada državama nasljednicama na čijoj teritoriji se nalazi. Zbog toga BiH svojim zakonom može uređivati samo zemljište koje je u evidencijama upisano na bivšu SFRJ.

Tako stoje stvari ako se sudijski posao hoće raditi po Ustavu i zakonu.

Međutim, Ustavni sud BiH ne samo u ovom nego i u drugim ranijim slučajevima neće da radi svoj posao na takav način. Umjesto toga, on najprije u predmetu U 1/11 iz 2012. pa zatim u predmetu U 8/19 iz februara 2019. neustavno stvori svoju normu o navodnoj državnoj svojini BiH nad svim zemljištem, kakve norme nema u Ustavu BiH, pa onda ne sudi po Ustavu BiH, već po svojoj svojevoljno stvorenoj normi. A onda se, kao i ovaj put, poziva na te svoje ranije odluke, i sudi na osnovu njih, a ne na osnovu Ustava BiH.

To je zloupotreba sudijske funkcije i istinska ustavnosudska otimačina, na štetu ustavnosti i vladavine prava. Time se i na ovaj način sistematski uništava Republika Srpska kroz neustavno oduzimanje njenih ustavnih nadležnosti.

Milan Blagojević, redovni profesor ustavnog prava iz Banjaluke