Sve u životu Trebinjca Jova Vukovića, ili poznatijeg kao Jovo Jež, liči na dobar filmski scenario ali sa De Sikinim potpisom. Kada je već vremešni i uvijek veseli Jovo Jež u prestižnom hotelu Sava Kujundžića na Žabljaku, spremio za goste iz Vlade Crne Gore riblje specijalitete, ovi su oduševljeni ukusom, gazdu zamolili da od njih ponese piće kuvaru. Jovo je tada sa suprugom već pun mjesec odradio za dobre plate, i vaspitan kakav je, iz "ofisa" je izašao da nazdravi i zahvali se zvanicama, ne znajući ko su. Čitav sto bivših studenata Fakulteta za političke nauke iz Beograda, koji su činili uvaženi gosti,na njegovu pojavu skočio je iza stola i krenuo, da se, na gazdino čuđenje, ljubi sa Ježom. Zbunjeni gazda, misleći da ga znaju kao kuvara, pitao je stidno i s ponosom iz kog ga objekta to oni pamte? Odgovor: “To je naš kolega sa Fakulteta“ samo je još više zbunio poslodavca,koji je morao i dalje pitati, a je li on završio te vaše nauke?“Jeste prije svih nas, do zadnjeg ispita, na kojem ga je prof. dr Vujo Vukmirica, obarao nekoliko puta, odgađajući tako rastanak sa kafanskim drugom - uglas je potvrdila Vlada“!

ALJOŠA VUČKOVIĆ "KOD NADZORNIKA PRUGE"

Ko si ti  Jovo  Vukoviću, iliti Jovo Ježu, pitao ga je nakon odlaska gostiju bogati  i na pare neškrti gazda Kujundžić. Priča koju je čuo zasigurno je  još više zbunila njega a njemu i drugima za nauk, a Jovu u njegovom čudnom životu ispovjest koja mu u kafani najlakše i pada, počela je pjesmom i to njegovom.

STARI TREBINJCI REDOVNI GOSTI

APSOLVENTSKO VEČE JOVA JEŽA

U RESTORANU "VUK KARADŽIĆ" U BEOGRADU SA VLASNIKOM RESTORANA VUKOM KARADŽIĆEM

JOVO NA RADNOM ZADATKU SA TODOROM DUTINOM

ALJOŠA VUČKOVIĆ I U TREBINJU PRATIO JOVA

Pričaju oni što su okolo prisluškivali, a za istinu vazda ih ima, da je prvo zapjevao „Velu Luku“, što je odmah izazvalo podozrenje, da uz fakultetsku diplomu nije još i Hrvat. Nisam, ja sam ti Jugosloven. A evo zašto. Ljubili su mi pasoš širom svijeta. A Voju Rusa volim najviše. Bio je najbolji čovjek koga sam poznavao. Tu su još mnogi od pisaca Jaše Grobarova iz Beograda, prof. dr Zdravka Bazdana iz Dubrovnika, iz mog Trebinja Miško Adžović-Salama, Ile Kovačević, Bato Bulut, Nikola Gurović…Iz Splita Mladen Krnjić , iz Inđije Duško Kresoja, iz Crne Gore Milan Roćen, Ćaki Lekić, Vojo Ognjenović... iz Beograda Miloš Lazić, Miodrag Ćirilović, Bernard Ostojić, Aljoša Vučković, Svetlana Bojković, Erol Kadić.... pričao je Jovo Jež uz lozu, koju je na gazdino čuđenje, pio lako i ostajao bistar kao vazda u životu, izuzev u specijalnim prilikama, kada ga je neugodno društvo ispraznim pričama i kuknjavom, tjeralo u pijanstvo.

            Bio sam ti ja i funkcioner, i to onaj pravi, kome su se  više nego mom ocu pukovniku, prašinaru, što čitav život posveti odbrani otadžbine, klanjali sve do zlog časa, kada zbog ružne riječi planuh na jednog komitetliju u Trebinju.Tu me je od zatvora, bogu na istinu, spasio otac i drugovi, ali sam sa karijerom i mojim fakultetom mogao samo da se pozdravim, što i učinih polažući za kuvara, u školi gdje sam prije funkcije i profesor bio. Da, da , ja sam ti uz diplomiranog politikologa, koji sada drve po televizijama ili sjede u vladama, a najčešće u službama državnih i drugih bezbjednosti, obično neobični, ali pravi i prvoklasni kuvar ili kako bi braća Hrvati kazali kuhar, nešto kao Karapandža, ako ga Vi uopšte pamtite?

            Obilježen, kao i mnogi prije mene , potražio sam  sreću na brodu, da prehranim porodicu i sebe, a i da pobjegnem, od „ljudi“ koji su pri susretu bježali od pozdrava, saginjali glavu od pogleda, mijenjali zajedničke kafane kako ne bi bili viđeni sa mnom, pobjegao sam od muke koja me stiskala, a i muka koju su nosili  moji od mene.

            Iz Trebinja pravo na brod, na more...Vi mislite more je samo voda. More je ogromna muška sloboda pisao je Mika Antić, ali i on se držao onog kopnenog Panonskog, a ja sam  plovio po okeanima i samo bih ludima, kao ja, preporučio ovu avanturu. Ono, istina je, da možeš da u ono vrijeme i pored dobre plate da zaradiš dodatno i od šverca robe i cigareta, da u svakoj luci te pare i spiskaš, da vidiš svijeta na tren, kako  i smrtnik vidi čitav život u sudnji čas, ali, talasi kao cunami, mjeseci bez ičega na šta bi se oko zaustavilo, noći sa uspomenama i tugom koja je kolektivna, ne može niko opisati i ispričati.

            Sanjao sam ja tako da u Beogradu pijem sa mojim pajtašima u Klubu na fakultetu, koji sam držao, i onda nakon fajronta ono malo zarađene crkavice spiskam sa istim kod susjednog „Kovača“. Sanjam kako ispod glasa pjevam sa klapom u „Dalmatinskom podrumu“ ili Skadarliji ili nekoj birtiji... uvijek okružen prijateljima. Sa Borisom Dvornikom, neka mu je laka zemlja, bio sam prijatelj kroz pjesmu. Svaki dolazak u Beograd, on je mene, kako samo on to zna, nalazio i drugovali smo. Sanjao sam moje Trebinje, moju porodicu i na glas o smrti majke došao u Trebinje i ostao, ušao u ovaj naš rat. Rat je zlo, namjestili su nam ga drugi a mi se ko bravi tu ništa nismo pitali. Ginuli i okolo i ovdje, sakatili se, a evo danas svi puka sirotinja. Čekamo penzije ko ozebo sunce, i pod stare dane argatujemo - ko ima snage i znanja da ponešto radi.

            Ima i sretnih zemalja. Sjećam se jednom u Danskoj s broda koji se istovarao siđosmo u neku kafanu, koju su tradicionalno posjećivali penzioneri. Bio je u njoj džuboks u kojem su oni puštali neke svoje pjesme. Kad smo se ponapili i mi ispod glasa zapjevasmo klapske  pjesme. Nasta muk i sve propratiše aplauzi i molba starica i staraca da sutra u određeno vrijeme obavezno opet dođemo. Došli smo za pripremljenu trpezu i samo smo morali pjevati. Ostala mi je u sjećanju za cio život nadrealna situacija, ja pjevam a već dobro ponapita starica kad zastanem ubacuje mi njihove novčiće-žetone u usta kao da sam džuboks.

            Uz rat otvorih u Trebinju kod bivše željezničke stanice, u zgradici otpravnika vozova kafanu „Kod Ježa“. Bilo je to čudo. Sva srpska i crnogorska elita i boemi su tu bančili od jutra do sjutra. Srušiše mi je na njihovu ili moju sreću. Ne znam. Znam zasigurno da bi danas s mojim duhom razgovarao, jer bila je to boemska kafana, kakvih danas nema ni u Beogradu, u kojem sam isto radio kao kuvar u kafani „Vuk Karadžić“ gdje mi je  gazda, za Riplija bio Vuk Karadžić, po imenu i prezimenu.

            Nedaleko od Vuka u Nušićevoj, sedamdesetih godina je bio, u podzemnom prolazu, kod Lutrije, otvoren prvi dragstor u Beogradu.Tu smo nakon terevenki, pred zoru, dolazili na pečene kokoške i  piće. Bio je i neki veliki slon za djecu na ljuljanje. Mene su pijanog na njega popeli i ubacili novčića za neprekinutu vožnju tokom koje sam zaspao, i kad se oko mene okupio narod, probudila me milicija. Pošto kod sebe nisam imao nikakvih dokumenata, privedoše me i osudiše na četrnaest dana zatvora. Sedam zbog lične i sedam zbog neprijavljenog boravka. Iz Padinske skele me pustiše dvanaesti dan zbog dobrog vladanja.To mi je bio prvi i poslednji zatvor a ličnu kartu od tada držim u zubima.

            Danas sam povremeno u kafani, od penzije do ponzije, ponekad se i zapjeva, nije da se ne smije, ali grlo izdaje, i mojih pajtaša i drugova je sve manje. Prebiramo  uspomene i tiho u zaborav sa snovima odlazimo, a da se nismo ni u život takli. Pričamo o unucima, o porodici, o moru, koje mi često dođe u san, kao i Beograd i mangupluci o kojima bih vazdan mogao daviti čitaoce. Ako nekog ponuka neka Vam se javi, ja imam priča skrivenih, pa ću im podariti, reče Jovo Jež, iliti Jovo Vuković. Ispi lozu i uteče Duški u sigurno naručje.

                                                                                                                                                                                                                                Zoran Grgurević