Lajk. Toliko prisutna riječ na površini, stranim izrazima sve prljavijeg srpskog jezika da parira onim, tradicionalno, svakodnevno korišćenim: mama, tata, hljeb, mlijeko, kafa, doručak, dijete, škola, posao, ispit, ručak, večera, spavanje. Riječ koja je maltene pod svakodnevnu okupaciju bacila i još jedan kolektivni srpski organ – mozak. Taj lajk je toliko zatrovao naš jezik i što je još gore, okupirao naše misli do te mjere i bitnosti da je iz posljedične faze, koja mu ga dođe i kao neka prirodna, rapidnom metamorfozom prešao u onu uzročnu. Na društvenim mrežama se sada uglavnom objavljuje zbog dobijanja i praćenja lajkova, a ne zbog toga što ta objava u tom trenutku ima dovoljno smisla, obzira i “težine” da bi se “obrela“ u mnoštvu drugih ljudi pred njihovim očima.

S druge strane, većina od mnoštva tih istih ljudi bez ikakvih mogućih kriterijuma lupa i lupeta te lajkove na sve i svašta objavljeno da im se i ti sami lajkovi nekad čude i iščuđavaju. Međutim, niko od tih bogatih darežljivaca lajkova ne shvata kako time dugoročno pravi totalni džumbus na “zidovima” društvenih mreža. I koliko tim svojim olakim lajkovima namiče “sutrašnju maglu” pred sopstvene oči pozajmljene Facebook-u, Instagram-u, Twiter-u, Linkedin-u… Olako posađeni i pobrani lajkovi, vremenom, nesvjesno izazivaju još veću i glad i žeđ za lajkovima kod dežurnih “kačilaca”. Ohrabreni sakupljenim brojem, bez mnogo reda, ukusa i razmišljanja još intezivnije objavljuju raznorazne gluposti. I tako u nedogled, za neke nove lajkove i neki još luđi lanac koji je danas na društvenim mrežama prevazišao svaku moguću mjeru.

Dajte, ljudi, da uvedemo malo reda i u objave i u lajkove. Štedimo i jedno i drugo. Štedimo i nas i naše oči. Naše vrijeme i mozak. Što budu rjeđi, bivaće proporcionalno vrijedniji, i “postovi” i lajkovi. Broj lajkova je jedan apsolutno slijep i nebitan kriterijum koji ne mora da kaže ništa vrijedno o objavljenom sadržaju. To je prosta statistika usko povezana sa brojem prijatelja, „fanova” ili pratilaca koji se danas prihvataju ili kupuju k`o na pijaci. A svakako da nije vezana za kvalitet, vrijednost, duhovnost i estetiku objavljenog. Samo jedan lajk od neke cijenjene osobe od integriteta i autoriteta koja ne poseže baš tako često za njima, vrijedan je kao stotinu nečijih koji lajkuju sve živo i što gledaju i što ne gledaju. I što čitaju i što ne čitaju.

Lično mislim da ti lajkovi nisu nimalo bezazleni. Veseli čovjek se danas trudi da nadopuni posrnulo samopouzdanje kako zna i umije. A, što je najgore, upravo društvene mreže i ta lažna, tuđa, ružičasta paučina na njima, danas ljuljaju vjeru ljudi u sebe kao malo šta drugo. I onda čovjek na iste ili slične načine pokušava da “uspije”. Čini to na razne načine, ali nigdje tako lakše i brže kao u izazivanju i očekivanju lajkova na društvenim mrežama. Malo se danas šta ima za izbrojati kao ti lajkovi. Odmah poslije toga slijedi njihova kvalitativna analiza koja podrazumijeva prosti ulazak u svaki od njih, jer ta “lajkomanija“ ne bi bila potpuna ako se ne sazna i od koga oni dolaze. I zamislite vi koliko to vremena danas uzme od divnog, dugog, Bogom danog i “svašta-mogućeg” dana svima onima koji se na društvenim mrežama i bude i spavaju i jedu i seru… Samo što niko ne pušta vodu, jer sve to negdje ostane zapisano.

Malo šta danas tako brzo može ubrizgati adrenalin raspoloženju kao zadovoljavajući i kvantitativni i kvalitativini faktor lajkova na objavljenom sadržaju. Ne kontaju ljudi da pola njih lajkuje iz sasvim drugog razloga od onoga zbog kojeg mi mislimo da je neka slika ili objava dobila lajk. Neko to radi iz poštovanja, neko iz dosade, neko iz brzopletosti, neko samo zato da bi “pozajmio lajk” za neku svoju sutrašnju objavu. Nažalost, najmanje ima onih koji lajkuju iz ljubavi, dobre namjere i istinskog ukusa. A najzanimljiviji su oni koji selektivno ništa ne lajkuju, a sve živo isprate. Dva razloga postoje za to – zavist ili mržnja. Treći ne postoji! Jedan veliki lajk za njih!

Iskreno mislim i nadam se da popularnost društvenih mreža, hvala Bogu, polako opada među sredovječnim življem. Klince i omladinu ne uzimam u obzir jer društvene mreže njima danas sačinjavaju i ispunjavaju bar 50% dnevne okupacije, što direktno ili indirektno. One starije i razumijem, njima je to jedan od sigurnijih prozora u svijet svoje djece, unučadi, rodbine i prijatelja… Malo ko od njih i pretjeruje u tome. Međutim, pametan, vrijedan i do kraja ispunjen čovjek zaista nema šta da traži tamo. Nadam se da ću i ja jednog dana biti takav, a mislim da mu hrabro idem u susret. Izuzimam samo Linkedin kao mrežu koja korisno predstavlja i povezuje poslovnu ulogu svake ličnosti tamo prisutne. Mada se i tamo svašta dešava. Pregršt lažnih i netačnih infomracija koje niko ne može iskontrolisati. Pišu ljudi da jesu ono što bi voljeli da budu, ono što su nekad bili ili ono što nikada biti neće…

Sve je to u principu jedna farsa zamazana svim i svačim i koja se tako lako poigrava sa čovjekom i njegovim osjećanjima, da je to nevjerovatno. Kako god okreneš, znam ja da ima i određenih koristi od postojanja i korišćenja društvenih mreža, ali sam definitivno ubijeđen da je čovjek živio neki srećniji i mirniji život dok iste postojale nisu. Čovjek nije majmun u zološkom vrtu kome svaki posjetilac koji mu „doturi“ bananu kroz rešetke treba da postane njegov prijatelj. A taj lajk nekada nije ništa drugo nego jedna obična banana koja će majmuna učiniti samo kratkoročno sitim, razigranijim i nasmijanim. Ništa više od toga. A, dok je god društvenih mreža, biće i tih rešetki… Između ljudi i onoga što oni mogu i trebaju od svojih života da naprave. Ključ je sve vrijeme u bravi samo što malo ko danas i želi napolje…

Hajde da polako počnemo vraćati ljude u ljude. Da ne igramo baš pred svakom bananom. Život ovaj odbrojava dane brže nego ikada i jednog sigurnog dana ćemo istinski žaliti. Pa sa ovog ili sa onog svijeta. Šta smo sve mogli uraditi i postići, a nismo. Gdje smo sve gubili vrijeme i zašto? Čemu smo sve vjerovali, a čemu nismo? Koga smo sve prijateljem zvali, a kome nismo ni pružili tu priliku da bude. Šta smo sve propuštali i zbog čega? Zna se šta je prijateljstvo, blizina i podrška. I kako se ono danas i kroz vijekove dokazivalo. I koliko čovjek danas može imati i zadržati prijatelja uz sebe. Zna se kako se i na koji način stiče samopouzdanje, ugled, autoritet i reputacija. Društvene mreže su samo jedan lažni i, nažalost, mogući privid te iste namjere. Dosta neuspješan, a samo „slijepim” očima i “gluvim” ušima – naivno efikasan. Svima nam želim skoriji srećan “ključ ulijevo”! Škljoc!

BOBAN BOŽO VUKOJE