Nisam dovoljno hrabar, ni kompetentan za ovu temu. Nemam ni toliko godina da bih unazad dopro do nje, ali opet, usudiću se. I to iz dubine srca, a ne saznanja. Logikom, a ne razumom. Prkosom, a ne ljutnjom. Osjećajem, a ne sjećanjem. Boli, a ne žalom. Ja mislim da od svih bilećkih tema koje sam mogao izabrati u njenoj dugoj istoriji, ova je, tugom i posljedicama, toliko jaka da je neuporediva sa svim drugima. Naravno, u toj matematici i takvom zaključku jedino ne obuhvatam sve pale žrtve u ratovima koji su ikad zadesili našu varošicu, a nije ih malo bilo. Ni ratova, ni žrtava. Naročito u ovom “potonjem”, koji i ja kao dijete pamtim, a čije sam mnoge žrtve i lično poznavao. To ipak nema cijenu i nemjerljivo je sa bilo čim. Čak i sa tim potopljenim rajskim predjelima koji sada bez kiseonika sablasno rone u tminama i dubinama nepreglednog Bilećkog jezera.

Da se 1968-e ta pogubna bilećka tragedija nije desila, Bileća odavno ne bi bila to što jeste sada. Bio bi to sasvim drugi grad, daleko od jedne varoši kako se sada jedino može okarakterisati. Biću toliko hrabar da kažem da bi možda i jednom sadašnjem Trebinju mogao parirati u svojoj širini, ljepoti i sadržajima, jer, posmatrajući “iz vazduha” i geografski poredeći ta dva područja, ne uviđa se tu mnogo neke razlike. Naravno, ne mislim ja na “gornji grad” i sadašnju Bileću, gdje ona jeste sada, nego na onu koja je i gdje je, po meni, oduvijek i trebala biti! Imaginarnim mislima ja sam već u debeloj hladovini onog donjeg, mnogo ljepšeg grada na rijeci, koji bi se, bez sumnje, rodio za sve ovo vrijeme od te proklete šezdesetosme. Pa sve i da ga je najkilavija babica na njegovom čelu porađala. Na toj i takvoj ljepoti, i sam bi se od sebe valjda stvorio i izdigao… To što je Bileća na tom mjestu tada imala, nije imao niko, ni blizu nje. A vjerujem, ni mnogo dalje. Kažu to i mnoge današnje suze koje i nakon pola vijeka, sa istom onom težinom i žalom kao i te šezdesetosme, bukvalno ispadaju iz očiju starijih Bilećana…

Ne znam da li sam ja to negdje čuo ili sam, s obzirom na moju ogromnu ljubav ka vodi i rijekama, možda i umislio – da grad bez rijeke za mene ne može biti grad. Koliko god miliona stanovnika imao. Tadašnja Bileća je u tom momentu imala neslućeni geostrateški potencijal koji je zarad širih društvenih interesa otišao u bespovrat… Imala je sve što sada nema i nikada imati neće. Ja mislim da je taj “udareni pečat” za sva vremena potopio i zapečatio neku lijepu sudbinu naše Bileće i svih Bilećana u njoj. Bukvalno sam ubijeđen da bi svaka sadašnja bilećka porodica, generalno, imala sasvim drugačiji tok sudbine svoje samo da je izvor i tok te lijepe bilećke rijeke nastavio da huči…

Ni to mi, pravo da vam kažem, nikad neće biti jasno ko joj udenu ime Trebišnjica kad njen izvor nije imao nikakve veze sa Trebinjem. Po tome je mogla i Dubrovčanka da bude. Meni je logičnije da se ime rijeke dava po tome gdje ona izvire, nego po tome kuda sve protiče. Kontralogikom, zašto onda i Bilećko jezero nije Trebinjsko ako ga već puni rijeka Trebišnjica? Možda su drug Tito i njegova aparatura na taj način utješno htjeli da ukažu “poštovanje” Bilećanima tako što su im doveli i svezali pred njihova najljepša vrata rasnu kravu muzaru i nazvali je “Bilećkom”. Samo što su joj vime izmjestili dvadesetak kilometara dalje. Tu ona samo jede i sere, ali se muze ipak negdje drugdje. Bileća tek na cuclu dobija skromnu dudu tog dragocjenog mlijeka s njenih rajskih pašnjaka i vrleti.. Čisto da ne presahne, a plašim se da je već duže vrijeme na infuziji, ako ne i u komi…

Ali, ruku na srce, i Trebišnjica je baš lijepo ime! Isto tako, nikada mi neće biti jasno čiji to “blistavi um” osmisli da te prve, udarne bilećke temelje, sistemski, poiskopa gore, gdje je Bileća sada, a ne dolje, gdje je, nažalost nikad više biti neće. Jer, ne bi bilo isto potopiti i izmjestiti 50 ili 500 pa i više kuća i domaćinstava. Dva manastira ili još po koju crkvu i groblje “uza njih”. Pa i kod Rimljana je, još prije nove ere, taj lokalitet prepoznat kao krajnje podoban, te su na potezu potopljenog sela Panik formirali naseobinu na preko 20 hektara. To rimsko naselje su krasile luksuzne građevine, kupatila, terme i bogati mozaici… Tada je to njima valjalo, a nama, kakvi smo nesrećni, nije ni 2 milenijuma kasnije… Mogu samo zamisliti šta bi neko drugi uradio samo da je to imao pod svojim nogama i u svojim rukama… Padoše mi Norvežani na pamet. Ako iko poštuje i zna šta će sa svojom rajskom prirodom, to su oni.

Da je nečija pamet tada bila drugačija, ništa se sada ovo ne bi “zvalo” tako… Pored onolikog prostranstva i pitomine u Mirušama, krčila se Medakovina. Pored onakve Čepelice, žuljevi su se nabijali tucajući kamen po Zlatištu. Pored, za bukvalno sve, Bogom danog Oraha, lomile su se krampe po Selištu. Umjesto plodonosnog uživanja u pitomoj Rogošini, sada se krvnički iz nje vadi kamen, samo stotinjak visinskih metara naviše. Umjesto raskošnog centra na tromeđi Miruše-Orah-Panik, kojem bi sada pozavidili mnogi velelepni centri, mi ga sada imamo u jednoj jedinoj okračaloj ulici. I što je NAJŽALOSNIJE u svemu – BEZ RIJEKE! Ne kažem ja da i “gornjeg grada” nije trebalo biti, ali zaista ne shvatam kud su ljudi toliko hrlili gore u goli kamen i spremne šargane, pored one pitomine dolje.

Nažalost, sve te ljepote sada možemo da osjetimo samo na slikama koje moji Bilećani i dan-danas, čak 51 godinu poslije sudbinske tragedije koja ih je zadesila, svakodnevno i sa neopisivom tugom kače, dijele i objavljuju po društvenim mrežama. Mnoge od njih je taj potop nemilosrdnom bujicom svoje tuge otjerao ranije na onaj svijet. Njihov život je skončao onog trenutka kada se prva voda prelila preko praga njihovog ognjišta i ugasila toplu vatru srca njihova.

Doživim ja tu ljepotu i u nezaboravnim pričama svojih roditelja, stričeva, tetki i ujaka. Njihovim čestim mlađanim izletima koje su pravili, što krišom, što najavljeno svojim roditeljima. Veselom razdraganom kupanju u hladnoj rijeci, igrariji po njenoj zelenoj obali, hvatanju rakova i pastrmki golim rukama, branju tuđeg voća koje rodom nikad izdavalo nije. A i kako bi, kad je tu život naprosto bio obećan, a ljepota unaprijed poklonjena…. Kad je život tu bukvalno vapio za čovjekom. No, nažalost svih nas sada, niko tada nije imao oči da to vidi, niti uši da to čuje, jer, da jeste, tu utemeljenu, nezaustavljivu silu niko i nikad izmjestio i potopio ne bi. Sasvim sam ubijeđen u to.

Sada umjesto svega toga imamo nepregledno Bilećko jezero. Zaista lijepo i veliko. I to je za sada jedina korist koju Bilećani imaju od njega – činjenica da je ono naše i klimatanje glavom kada nam prolaznici udjeljuju komplimente koliko je i kako je lijepo. Uz to, još i pokoji kapitalni som koji upecaju brojni bilećki ribolovci. Na svaku drugu korist od tog jezera, Bilećani čekaju evo ravno 51 godinu. A hiljadu i jedna bi dobrobit mogla od njega biti, ne samo za Bilećane već za cio region, samo da je sreće i lokalne pameti koja je po tom pitanju uvijek oskudijevala. Isto tako i državne savjesti da se nekome kome je srce isčupano iz njegovih grudi i ko je podnio nenadoknadivu žrtvu udijeli neka dodatna pažnja po tom pitanju. Ovako je, kako jeste. Plavo i tužno. Lijepo i nepregledno bolno.

Plašim se da ove potonje i generacije naše djece ništa drugačije upamtiti neće. Možda tek neke nove koje će doći ko zna kada. Tada će zasigurno biti na debeloj cijeni ono što je za sve nas sada gotovo bezvrijedno. Golemo prostranstvo čiste vode kakve ima malo gdje u svijetu i brojne mogućnosti koje idu uz to.

No, Bog je svemoguć. Ne bih ja isključio i tu mogućnost da jednog dana, nekog vijeka, toj silnoj grešnoj vodi tu i “dosadi” pa da, poput poniruće Trebišnjice, nađe neki svoj trajni ispaštajući put do mora kroz neke nove kraške, hercegovačke pukotine i tako Bileći i Bilećanima vrati srce na svoje mjesto… Nemam prava da to slutim, ali svakako imam da sanjam…

BOBAN BOŽO VUKOJE