Cijeli moj život vezan je za loptu. Od kada znam za sebe – ona za mene ima istu magičnu privlačnost. Znam da zvuči čudno, ali ostavite sud za kraj priče. Pitam se otkud i zašto je to tako?

U naše malo mjesto, koje je odvajkada njegovalo igru s loptom, onom primitivnom vunenom ili dlakavom, svejedno je, stigao je pravi pravcati fudbal 1960. godine. Donio ga je iz Njemačke neki čovjek, gastarbajter Momir Pantić, tih i miran, ni po čemu neobičan. Pokoj mu dobroj i bezazlenoj duši, ušao je u istoriju našeg sela, eto, kao donosilac prvoga pravcatoga fudbala. Kažu da su mladi momci preigrali tim novim pravim fudbalom jedan cijeli dan i cijelu noć. Dozivale su ih majke, prijetili krupni i ozbiljni očevi, ali sve je bilo uzalud. Ostalo je upamćeno da je neki po mudrosti u selu poznati đed Zeko izrekao još jednu proročanski istinitu riječ – od danas više ništa neće biti isto.

Samo su rijetka djeca imala dobru loptu. Po nekom čudnom usudu, imali su je oni koji su je najmanje voljeli. I kod njih bi nekako najduže trajala. Koliko sam samo puta pregovarao sa jednim dječakom da nam da loptu. Molio, kumio, obećavao. On nije bio talentovan, ali je uvijek morao da igra, i nikad nije stajao na golu, iako bismo ga najradije postavili tu ili još radije da bude stativa.

Lopte su bile razne, gumene, plastične, lakše, teže, bubamare… Jedino se znalo šta je pravi fudbal i šta je prava košarkaška lopta. Mi smo igrali svim loptama i u svim uslovima – zimi po snijegu, u proleće po blatu, ljeti, na planini, na travi i to usred podneva, do krajnje iznemoglosti.

Nastojao sam da imam kakvu-takvu loptu, i to u svim prilikama. Kuda god sam hodio, ja sam vodio loptu nogom po neravnom putu, a košarkašku sam tapkao do besvijesti, i po ravnom i neravnom. Koliko samo raznih lopti u mom životu… Naduvanih, izduvanih, živih, tvrdih… Svih se sjećam. Sjećam se jedne koja mi je trajala samo par minuta, jer sam prvim udarcem pogodio neki oštri lim. Majka ju je izrezala nožem na komadiće pred mojim očima punim groznih suza. Iz vaspitnih razloga. Sjećam se svake njene šare, a, eto, trajala je samo dva minuta. Od apsolutne radosti koju mi je pričinila spoznaja da je majka kupila baš loptu i baš meni, do apsolutne tuge što je tu moju nesrećnu loptu u nepovrat poslala ta ista moja majka, jer ne znam da je čuvam kao druga djeca. A onu jednu što nam je pobjegla niz strmu padinu zvanu prislon nikad ne nađosmo. A brat i ja smo je tražili danima i nedjeljama. Naš komšija Dragan svemu je volio dati naučnofantastični ton, pa nam je pričao da neki Koja, koji dolazi tokom ljeta, donosi kameru koja odjednom snimi cijelu šumu. Uzalud smo dugo čekali Koju i kameru u nadi da ćemo tako pronaći izgubljenu loptu. Koliko smo samo puta pomislili: eh, da nam je sad ona naša strašna lopta. Kako je vrijeme odmicalo, ona je bila sve moćnija i sve bolja.

Sve u svemu, snalazili smo se kako je ko mogao. Vidjevši da koristimo svaki mali predah u teškim ljetnim poljskim poslovima da ščepamo loptu i da se ionako istrošeni igramo i umaramo, djed bi nam govorio:

– Eto vam praznik i nedjelja, pa trčite za loptom do mile volje!

Nije pomagalo, trčali smo svaki dan i svaki čas. Uveče, mrtvi umorni, čak i poslije najtežeg posla, koševine, trčali smo na raskršće i igrali sve dok se više ništa nije vidjelo. A zimi, kad se u planini ne radi puno, igrali smo po snijegu. Imali smo utaban teren koji je postajao ponekad pravo klizalište. Ne smeta, igrali smo. Ali nas su smatrali za mamine maze: naši očevi igrali su po cijelu, cjelcatu noć pod jednom ogromnom sijalicom koju su nabavili iz Željezare, na snijegu, ispred čitaonice, to jest Doma kulture, u kome, uzgred budi rečeno, nije bilo knjiga, nego samo sto za stoni tenis, gramofon i muzika. Fudbalski rezultat u ranu zoru znao je biti 289 prema 287.

Ubijali smo se igrajući i stoni tenis. Pravilo je bilo – pobjednik ostaje za stolom. I tu je, naravno, bilo najvažnije igrati s pravim dobrim lopticama. Te loptice su lagane i traže vrhunski osjećaj, a pritom moraš da biješ iz sve snage ili da se braniš s potpunim osjećajem za lopticu i prostor koji je mali i ograničen. Igrali smo i košarku, basket. Najprije sa onim polugumenim košarkaškim loptama koje su se mogle toliko izlizati, i izgledati kao najćelavija guma na automobilu. Tabla je bila drvena, koševi su nam bili dobri ali uvijek pomalo krivi. Na košarci smo svi shvatali koliko je važan osjećaj za loptu. I svi su procjenjivali da li neko ima ili nema osjećaja, u zavisnosti od toga da li i kako daje koševe. Lopta u košarci ima status žive stvari, naravno, tako je i u drugim sportovima gdje se igra loptom, ali u košarci, valjda, najviše, zato što je držimo u rukama, a i meta je najkompleksnija. I sad mi prolazi jeza kroz ruke kad se sjetim kako držim u rukama košarkašku loptu.

Susretao sam se i sa drugim loptama, da ne bude zabune. Onim za odbojku, vrlo su lijepe, i za njih treba vrhunski osjećaj, i onim za vaterpolo, koje nisu za kopno, ali su u vodi najprikladnije. I, naravno, teniske, koje su svima drage i koje možeš i moraš osjetiti u ruci i preko reketa. To su stvarno čudesne lopte.

Odnedavno sam zavolio čak i ragbi loptu. Igrali smo ragbi, kobajagi. Strašan sport i velika ljubav prema lopti koja je, kao i u svim timskim sportovima, centar svega. Tu je bitan, kao i drugdje, i prostor. I loptica za bejzbol je zanimljiva.

Kako god bilo, nikad ne volim da gubim loptu. Ne volim ni kad naš tim ili naš igrač gubi loptu. To je veoma tužan osjećaj. A volim, i vjerujem da svi vole kada dobiju loptu. Tad kao da postanete neko drugi ili nešto drugo, stvaralac. Čovjek koji konačno ima sudbinu stvari u svojim rukama ili nogama, svejedno je. Kada izgubite loptu, kao da izgubite stvaralačku moć. I zato je igrač srećan kad ima loptu i nesrećan kada je nema. Osjećaj je neopisiv. Goool! Koš! Poen! Dobar pâs! To je sve samo rezultat već doživljene zajednice s loptom. A zajednica s loptom podrazumijeva i zajednicu sa drugima. Nije kraj svijeta, ali je tužno kad se igraš sam, pa makar i loptom. Kad bih umio objasniti o čemu govorim… Iz te prakse vjerujem da je čovjek, u stvari, biće najsličnije Tvorcu i po tome što može da stvara, da kreira. Zbog toga sam uvjeren da, kao što je poznato, čovjek nije samo homo sapijens, on je jednako i homo ludens. Usuđujem se i da podsjetim kako je Tvorac svega, svih galaksija, sve svjetove stvorio u obliku lopte, kao što su neki svetitelji govorili. Pa mi živimo na lopti, sahranjujemo se u lopti. Još su premudri Solomon i potom Sveti Grigorije Bogoslov govorili kako se Bog igrao stvarajući svijet. Ali njegova igra je savršeno stvaranje i kreiranje u svrhu života svijeta.

Voljeti loptu nije teško, ona budi radost, jer možda igra tim beskrajnim oblikom zvanim lopta prednajavljuje, otkriva postojanje neprestane radosti u vječnosti među svima svjetovima koji su, za divno čudo, kao lopte oblikovani. Možda je ta igra loptom i igra uopšte najava beskrajnog usavršavanja u radosti Života vječnoga. Nažalost, danas umjesto lopte djeci daju igrice o ratu i ubijanju, u stvari bilo koje igrice samo su šarena laža u odnosu na pravu igru loptom. Time kao da kradu osmijehe s njihovih lica i lišavaju ih radosti stvaralaštva. Dajte svome djetetu loptu, biće vremena za sve ukoliko se dijete nauči radovati kroz lijepu igru. To može njegov život učiniti mnogo ljepšim, jer će se, kada odraste, susresti sa mnogim tužnim stvarima. Dragocjeno tad biće sjećanje na trenutke igre i radosti nastalih u druženju s loptom.

I danas kao naizgled zreo čovjek kad god vidim loptu, poželim da je uzmem, dodirnem. Na pijaci kod nas, u Trebinju, djeca često igraju fudbal. Kad god naiđem dodaju mi loptu. Vratim im je brzo, da me ne zamrze. Uvijek pokušam nešto da izvedem, kao neku fintu, ponekad i uspijem. Šta se to probudi u meni najedanput kad vidim loptu i zašto od rođenja do danas, a četrdeset i osam mi je godina, ne mogu da kažem ne lopti? Otkud, i kakvu to moć ima lopta? Kakva se tajna krije u tom obliku? Možda beskraj. Beskraj mogućnosti. Možda igra. Možda osjećaj. Bog zna. Ja znam samo da joj još ne odolijevam.

P. S. I još nešto, ne budimo ljuti na naše igrače i kad izgube od drugih timova, jer lopta je lopta i pripada svima, a pouku o smislu daje i kad gubimo i dobijamo igru ili loptu. Samo igrači koji nauče voljeti saigrača (nije lako, ali je neophodno) a poštovati protivnika (što je još teže, ali je uzvišeno), samo takvi dobiju vijenac pobjednika.

Izvor: Politika / Vladika Grigorije