Svima nama dobro poznati “TATOO” iliti trajno šaranje i mackanje po sopstvenom tijelu. Tema koju sam više puta prebacivao preko misli i odgađao, jer je danas toliko očigledna i u praksi prisutna da čovjek i sam sebi više povjeruje da je to danas sasvim normalno. Ako ne normalno, onda bar sasvim uobičajeno i realno. No, nadam se da još uvijek svi ne misle tako. Stvarno, ne bi valjalo…

Teško da ikome može proći ijedan topliji dan, a da je ne vidi negdje i na nekome. Više to i ne moraju biti samo topli dani, jer je današnja glad i požuda za efektom tetovaže došla do toga nivoa da “to nije to” ako se ne vidi 7 dana u sedmici, 30-tak dana u mjesecu i 365 dana u godini. Stoga se ona danas sve češće “udara” na mjesta koja se mogu samo u mraku sakriti. Na vratove, zglobove, prste, dlanove, ispod ušiju… Ispada kao da se ljudi danas tetoviraju više zbog drugih, nego zbog sebe samih. Svako može “istetovirati” u dubini svoje duše ono što nekome stoji i na ruci i na leđima, ali kakve vajde kad to niko ne gleda… Cilj je, izgleda, da se vidi. I baš tu, što se mene tiče, nestaje sva poenta tetovaža i tetoviranja.

Idemo dalje. Teško da iko od nas ne zna nekoga ko je ima. A nažalost, sve je teže da ne zna i nekoga svog ili bliskog ko je nema ili ne namjerava imati. Dakle, kako god okrenemo – ona je tu sa nama. Pa kako onda i da je ja zaobiđem svojom tintom. Pomisliće neko da je ovo sada rat tinte za papir protiv mastila za tijelo. Nije, jer iskreno i ne znam šta više može zaustaviti toliku maniju za tetoviranjem u našem društvu. Naročito međ` našom omladinom: golobradim momčićima i sve odvažnijim djevojčurcima koji još uvijek žive samo kvaku sa “ž” od njihovog života. Tako da tog rata između mene i tetovaža nema. Legitimne borbe kao ličnog izbora neka bude, ali rat koji je unaprijed izgubljen, ne želim – bio bi besmislen.

U krajnjem slučaju ne bih bio iskren, ni prema sebi, ni prema vama da uđem u taj rat. I sam sam u svojoj životnoj dobi od 24 pusta ljeta bio donio zrelu odluku da se istetoviram. To je trebao biti vuk, životinja čija me fascinacija ne napušta otkako znam za sebe. Životinja koja ponosno stoji u imenu i grbu bratstva Vukoje i predator o kojem sam pročitao sve što je imalo na srpskom jeziku. Pogledao sate i dane dokumentarnih emisija o njima. Toliko je ta moja tadašnja odluka bila zrela da sam od, bukvalno, svakog vuka čija je slika tada postojala na internetu već znao i koji je taj moj srećnik bio. Da sam imao urađenu i odštampanu fotomontažu iz više uglova kako ona skoro pa već “živa” čuči na mom desnom ramenu… Imao sam i ponuđenu cijenu, ali hvala Bogu, tada, te 2004. nisam imao tih 120 evra u džepu. Tek završen fakultet, prvi dani na poslu, plata jedva da je kiriju pokrivala…

Sa ovog aspekta, definitivno sam srećan i ponosan što nisam uradio tu tetovažu. Moju, ništa manju, ljubav prema vukovima sam u međuvremenu kanalisao i “istetovirao” u sebi na neki drugi način. Shvatio sam i prihvatio da ja vukove obožavam zbog sebe, a ne zbog drugih. Shvatio sam da tu ljubav nije moglo da uveća i utvrdi, ni 15 tetovaža da sam ih uradio. A shvatio sam i da bih sada bio samo jedan od mnogih išaranih. Sve sam shvatio osim jednog koje i dalje ne shvatam… Da li je ta crna tetovaža sopstveni trenutak slabosti uperen protiv svoga tijela ili je nepobjediva sumnja u lični zaborav i strah od apsolutnog zapostavljanja istetovirane teme? Ako je ovo prvo – ne valja. Ako je ovo drugo, opet ne valja! Ako je nešto potencijalno sklono zaboravu, onda po meni i nema dovoljnu jačinu da se viječno ovjekovječi na svojoj koži.

Da li je ona neko dodatno sredstvo lične projekcije ka spoljnom svijetu ili je neka vrsta dokazivanja? Opet, ni jedno, ni drugo ne valjaju. Da li je ona mladalački hir koji bi se i dao nekako sam sebi oprostiti ili je ona samo jedna zakašnjela emocija pod starije dane koja je najzad morala „oživjeti“. Opet, ništa od toga ne valja. Da li je to možda neki lični marketing u svrhu i skladu tih nekih hobija i djelatnosti da bi neko izgledao opasniji, hrabriji, muževniji, ženstveniji, luđi…? Možda, ali prosto sumnjam. Da li neko misli da će više i voljeti i paziti svog bračnog partnera i njihovu djecu ako su njihova imena naslagana po njegovom tijelu. Cijenim, ali opet, prosto sumnjam! Pa, valjda je logično i podrazumijeva se da se svoja najbliža bića vole svim srcem svojim i da nikakav spoljni i javni dokaz tome nikome nije potreban…

Mogao bih ovako do ujutru, ali ne bi bilo svrhe pa sam odlučio da onu suprotnu kako god znam i umijem pokušam prizvati svom mastilu. Tj. dići ruku ili bar ne pokriti oči na samu pomisao tetovaže. Iskreno, teško mi ide, ali kao prve koji su mi pali na pamet, ističem sve one koji su nekoga dragog i voljenog izgubili pa su odlučili da ostatak svog života posvete njemu sa odabranim sjećanjem na svom tijelu. Na taj način vjerovatno i u dobroj mjeri ublaže tu svoju bol i patnju. Nije ni to garancija bilo čega, ali je svakako nemjerljiva sa bilo kojim drugim povodom i razlogom. Razumio bih i one koji su se „šarnuli“ negdje samo za sebe, skriveno i skoro nedostupno svima drugim. Dalje, i pored značajnog truda da još koji put ne zažmurim, nisam uspio.

Ako mene neko pita, moj odgovor će i dalje biti „NE“, „NEMOJ“ ili bar „SAČEKAJ!“. Jer, osim tog nekog kulturološkog aspekta, tvrdim da se šaranje ili skrnavljenje kože svoga tijela, dobro kosi i sa onim religioznim. Doduše, direktnije je to izraženo u islamskoj religiji nego li u hrišćanstvu, gdje Alah izričito zabranjuje lažnu i vještačku ljepotu, a tetoviranje se smatra unakažavanjem božjeg stvorenja. Ali, to je tek tema za sebe. Ništa novo da su totemizam i religija uvijek bili na suprotnim stranama, a šta ga je sada šaranje svoga tijela nego moderni totemizam. U pećine više niko ne zalazi osim speleologa, a izgleda da se nešto za gledanje i uspomenu išarati mora.

Božo Boban Vukoje