Realno je bilo za očekivati da će neko nakon određenog vremena napraviti poređenje u načinu vođenja SDA i političkim rezultatima između sadašnjeg i prethodnog (sada pokojnog) predsjednika stranke. Ali poređenja nema. Ili su možda stvari kristalno jasne.. Političke okolnosti su drugačije pa su drugačija i ubjeđenja u ispravnost načina i metodologije rješavanja problema u Bosni i Hercegovini. Kao sin prvog predsjednika samostalne Bosne i Hercegovine u startu je imao bolju početnu poziciju i očekivalo se da nosi barem dio stečenih vještina pokojnog oca.

Siguran u pobjedu mlađeg Izetbegovića razmišljao sam šta će biti njegov prvi korak, korak koji će ga prikazati kao odlučnog da vodi snažnu političku organizaciju kojoj ozbiljno prijeti cijepanje i kako će održati biračko tijelo u ubjeđenju da je ozbiljan državnik. Analizirajući poteze koje je hrabro vukao pokojni Sulejman Tihić, zaključio sam da bi Izetbegovićevo povlačenje potpisa sa Prudskog sporazuma snažno odjeklnulo među Bošnjacima kao dosljedan patriotski menevar koji bi mu dao dovljno vremena za osmiljavanje naredne lepeze djelovanja i da je to sigurno potez koji če prvi biti povučen. Jer Tihić je „Prud“ potpisao kao predsjednik SDA. To se naravno nije desilo pa je Prud i danas „živ“ dokument, svojevrsna platforma koja „međunarodnoj zajednici“ služi kao portfolio daljeg djelovanja pa sadašnje povlačenje potpisa ne bi donijelo efekat kao da je urađeno odmah prilikom preuzimanja čelne pozicije u stranci.

U momentu preuzimanja kormila, BiH je uveliko zatezala odnos sa Crnom Gorom zbog Sutorine pa je drugi logičan potez koji sam očekivao bio posjeta Crnoj Gori jer je Izetbegović tada takođe bio član državnog predsjedništva i osnov za posjetu je itekako postojao. Umjesto toga pustio je da popularnost raste Denisu Bećiroviću bez obzira što taj zanos popularnosti nanosi štetu bilateralnim odonosima država jer Sutorina nikada nije bila zvaničan međudržavni spor iako su diplomatski predstavnici umjesto u ambasadama sjedili u svojim bazama. Izetbegović je ranije bio u posjeti Crnoj Gori u oktobru 2012, sasvim slučajno u vrijeme izbora u Crnoj Gori. Tihić se time nije bavio.

Ali Tihić se bavio drugim stvarima, možda najviše životom. Njegova posjeta Narodnoj skupštini Republike Srpske se desila kada je trebalo, još u oktobru 2008. na posebnoj (14.) sjednici i to kao član predsjedništva BiH. Njegov govor je naišao na burne kritike suprotne frakcije, ali bio je tamo gdje je smatrao da se može nešto popraviti. A tom prilikom je odbio da bude advokat Harisa Silajdžića nakon neprimjerenog govora u Generalnoj skupštini Ujedinjenih Nacija. I sam Dodik je ranije izjavio (prafraziram) da priželjkuje pobjedu Silajdžića jer je isključiv u svojim stavovioma za razliku od Tihića kojibi se stalno nešto dogovarao. Od silnih poziva na dogovor i razgovor ponešto se i dogovori po logici stvari. Tako je Izetbegovićeva posjeta Parlamentu, gdje uz uvažavanje ustavne strukture i konstitutivnosti naroda ipak odlučuju Srbi, ipak debelo zakasnila. Ukopavanjem dogovora nema.

Sigurno je i da parlamentarnu većinu u FBIH Tihić ne bi pokušavao učvrstiti dajući SBiH-u resor elektroprivrede vraćajući ih u život nakon što je stranka pometena na izborima a Silajdžićev uticaj nestao. Iskreno, Izetbegović uživa da oko sebe instalira bleker-deker stranke čiji je zadatak da buše sve što drži vodu u ovakvoj državnoj strukturi. Sa SBB-om Fahrudina Radončića bi pregovori tekli bez ovoliko frustracija jer bi početne pozicije sigurno bile manje udaljene.

Sukoba u stranci je uvijek bilo i frakcije su se jasno prepoznavale, ali javnog ograđivanja poslanika u parlamentu nije bilo. Danas predsjednik SDA ne može biti siguran u ishode glasanja po različitim tačkama dnevnog reda jer su se četiri poslanika pozvala na savjest prilikom glasanja. Tihiću se to nije dešavalo. O formiranju nove ili bolje SDA se već sada glasno razgovara

U poređenjima političke percepcije stanja i načinu otvaranja i zatvaranja krupnih pitanja nije jednostavno mjeriti poteze i vrednovati rezultate, niti je moguće sve izvagati pa tako ni eventualnu Tihićevu reakciju na nemile događaje u Potočarima prilikom Polaganja vijenca od strane premijera Srbije Vučića. Ukoliko je u pitanju režirani događaj izvana Tihić bi bio nemoćan, ali čvrsto vjerujem da bi se sigurno rukovao sa Vučićem jer su to učinile i Majke Srebrenice i poželjele Vučiću dobrodošlicu. U bilo kakvoj režiji takođe ne bi učestvovao.

Kad smo kod Vučića, ostaje pitanje kako bi Tihić reagovao na prijedlog srpskog premijera o zajedničkom obilježavanju dana sjećanja na sve žrtve ratova u bivšoj državi. Izetbegović je prijedlog munjevito odbio i ocijenio kao preuranjen?! Razmišljam, koliko vremena još treba proći da bude „taman“. Koliko neizvjesnosti treba da donesu nove izborne kampanje u kojim se retiorika pojača do usijanja, koliko utakmica Zrinjski-Velež, Široki-Sarajevo i Borac-Sarajevo treba biti prekinuto pa da neko kaže: „E sad je vrijeme...“ Tihić se sigurno ne bi izletio sa takvom ocjenom već bi sačekao potvrdu susjeda koji nisu direktni akteri sukoba u Bosni i Hercegovini, sačekao bi ocjenu Crne Gore i Slovenije. Bakir je zato izričit da je sada rano za to. Ovo ipak čudi jer je prilikom preuzimanja kormila SDA (26.5.2015.) jasno između ostalog rekao: “Mislim da je pomirenje mukotrpni proces i najbitniji proces u zemlji, ali i na Balkanu. Iz njega će proizaći politička volja, a tako i investicije. Mislim da imamo jaku šansu da idemo u tom smjeru". Tihić to ne bi propustio jer je znao da u politici ne postoji “taman”, za poteze na Balkanu je ili rano ili kasno. “Taman” je eksluzivno pravo Vašingtona, Berlina i Brisela. Ako sa stola danas uzmete rano, za sutra vam ostane ono drugo.