31. mart 1994.

Otkako živim u inostranstvu, osuđen sam na čitanje starih novina iz starog zavičaja. Danas mi je do ruke došlo sarajevsko „Oslobođenje“. Evropsko izdanje. Zašto na njemu piše „evropsko“? Da li zbog toga što urednici znaju kako „Oslobođenje“ nije evropsko?

Dakle, u evropskom izdanju „Oslobođenja“, Abdulah Sidran objašnjava kako mu se „plaho sviđaju“, možda, kako kaže, „ponajviše, tahnane Ilahije i Kaside“. U intervjuu se „hvali“ kako ima jarana među četnicima, a četnik sam, naravno – ja. Na tribini gdje je podizao borbeni moral Muslimana rekao je da se sprema da napiše knjigu o meni. Djelo će se zvati Tragedija genija. Slatko me nasmijao. Poznajući tog čovjeka, izvjesno je da bi taj roman mogao da napiše samo ako bih pristao da mu pridržavam ruku. I da ja za njega dopisujem mnoge stvari, baš kao što se desilo i sa filmovima. Kada smo pisali scenarij za Oca na službenom putu, u jednom dubrovačkom hotelu, ispisivao je stranice koje su zračile snagom automatskog realizma, ali scenarij nikako nije dobijao zaumnu dimenziju. Sidran se opirao, na početku, da iskoristi moju ideju mjesečarenja. Govorio sam mu kako se sjećam da me je nena u Travniku hvatala po travničkom kraju opskurnog naziva „Potor mahala“ i na kraju mi vezala zvono za nogu. Tek na kraju Sidran je shvatio da mu se tvrdoglavost ne isplati pošto je u Doli Bel vidio koliko sam ostrašćen kada mi se nešto sviđa, znao je da ću mjesečarenje, na kraju, iskoristiti u filmu. Kasnije, kada je film napravljen, gledan i slavljen po svijetu, jednom novinaru, u trenucima pijanske elokvencije, pričao je da je upravo on bio mjesečar kada je bio mali i kako mu nije bilo lako da me ubijedi u neophodnost korišćenja motiva mjesečarenja.

U drugom listu koji nema namjeru da se svrstava među evropsku štampu, dakle, u „Ljiljanu“, piše neki Zilhad Ključanin da sam ja najveći i jedini izdajnik muslimanskog naroda. Da bih postao Musliman izdajnik, prvo moram postati Musliman. Pošto nisam Musliman, dakle, ne mogu biti ni izdajnik Musliman.

U mom slučaju, ako bi bilo riječi o izdaji, mislim da je stvar krajnje komplikovana. Po jeziku Srbin, po obrazovanju Čeh koji je Stari zavjet naučio skoro napamet. U posljednjih sto godina i sa majčine i sa očeve strane pisali su se Srbi. Dakle, Ključanin je u pravu, samo mu ne valja pravac. Ja sam prvi izdajnik u familiji! Izjašnjavao sam se kao Jugosloven, a na kao Srbin, što su činili potonji članovi porodice. Znači, ako bi bilo riječi o izdaji, to bi bila izdaja srpska. Pošto nema nikakve izdaje, onda nije ni srpska. Uprkos činjenici da je srpska istorija, kao i mnoge druge u Evropi, protkana izdajama.

1. april 1994.

Dan šale i prevare i omladinskih radnih akcija u bivšoj Jugoslaviji. Konačno sam uhvatio oblak u kafi. I sunce škilji, ali nikako da se probije.

Od Pjera Spenglera, producenta filma, čuo sam nevjerovatnu, ali istinitu stvar. Njemački majmun koji glumi lik Sonija u filmu Podzemlje bolje je plaćen od jugoslovenskih glumaca! Znači, bolje je biti njemački majmun nego jugoslovenski umjetnik?! Nikada nisam čuo da se socijaldarvinizam tako ispleo sa sudbinom. Spengler je pokušao da mi skrene pažnju da smo u govnima sa budžetom – sva očekivanja su prevaziđena, iz Pariza stižu upozorenja. Nisam mogao da ne odem kod Mikija u šminkernicu i saopštim mu da majmun bolje zarađuje od njega. Kod maskera, gospodina Jandere, Miki je upravo zatezao lice, to je bio način na koji je podmlađivan. Lice mu je zategnuto, od milošte je to nazivao stavljanje kurtona na facu. Odmah sam mu rekao:

– Moj Miki, što ti je nepravda, bolje plaćaju njemačkog majmuna nego tebe!

– Samo ti, profesore, zajebavaj! – odgovorio je suzdržavajući smijeh, pošto mu je to sa zategnutom kožom na licu izazivalo bol.

Nisam dalje širio tu vijest. Drago mi je bilo da je Miki ovu gorku istinu prihvatio kao zajebanciju. Vratio sam se kod Spenglera i sam provjerio u papirima. Lijepo je pisalo! Majmun je nedeljno bio plaćen dvije i po hiljade njemačkih maraka, a Miki Manojlović dvije hiljade!

Taj majmun Čarli posebna je priča u filmu. Postali smo veliki prijatelji. Tukli smo se od početka, mazili, pa opet tukli. Tako je on, na kraju, postao glumac. On bi povremeno poludio od toga, uhvatio bi me za ruku, gledao me mirno dok su mi kosti pucale, a onda me pustio. Tek toliko da pokaže kako je majmun pet puta jači od čovjeka. Onda je opet sve bilo po starom.

Prvih dana snimanja bježao je svojim pratiocima i često više od dva sata visio na mostovima za rasvjetu na jednoj ruci. Niko mu nije mogao prići. Čitava ekipa je sjedila i čekala. Ljudi su pušili, šetkali unaokolo. Čarli bi se na kraju spustio sam. Nije podnosio da neko ostaje miran kada on pada u povišeno emocionalno stanje. Lazo je usavršio tehniku ubacivanja Čarlija u drugo stanje. Ravnomjerno je huktao sve dok Čarli ne bi to prihvatio i krenuo sam da hukće i prebacuje težinu s jedne na drugu nogu. U sceni levitacije Crnog i Natalije, gledao je u visinu. Pored njega su stajali, takođe gledajući u vis, Žika i Slavko. Čarli je huktao i kada je primjetio da ga ova dvojica kraj njega ne zarezuju, naljutio se i samo što nisu dobili po nosu. Ne može majmun, kao ni čovjek, mirno da posmatra kako, dok on pada u zanos, pored njega stoje neki ljudi, majmuni i ne osjećaju trans. Tako je bilo i sa nacionalizmom. Gdje god se pojavio i nije bio svojstvo individue, ako nisi osjetio zov nacije i ispoštovao zov mase, prokazali su te. U mom slučaju stvar je bila još tragičnija.

Čarli je prije nekoliko nedelja izmakao pažnji svojih čuvara i u jednoj pauzi za ručak ušetao u studio gdje su odmarali neki scenski radnici. Otkrio je stolove prekrivene stolnjacima i počeo da jede hranu, rekvizitu, spremnu za scenu svadbe. Scenski radnici su pobjegli iako im je Čarli poznat od ranije. Uplašili se valjda što se pojavio bez pratioca, dvojice Njemaca snažnih momaka. Kada je Čarli pojeo rekvizitu, krenuo je preko studijske scene prema kantini. Ugledao je čuvara studija i odmah zauzeo ratničku pozu. Počeo je da lupa ritmično rukama i nogama o studijski beton i onda krenuo na čuvara. Usput ga je čvrknuo i prošao dalje. Barandovom je, za tili čas, počeo da širi strah. Hodnicima su bježali statisti, vriska i panika. Bože, kako ja uživam u takvim situacijama. Na kraju, kada je strah počistio prostor, Čarli je mirno ušao u bar, otvorio frižider i počeo da pije i jede. Napio se toliko da nismo mogli da nastavimo snimanje.

Vraćajući se kući, pio sam pivo u kolima i iznenada su mi pali na um komunizam i egoizam. Ne znam da li je to pod utiskom majmuna Čarlija koga su, na kraju, njegovi čuvari pijanog odveli u prikolicu. Uglavnom, mislim kako su se ovi Česi lako odrekli komunizma. Valjda zbog toga što su shvatili da je komunizam štetan po egoizam, a kako su veći egoisti od nas, otarasili se komunizma kô majmun Čarli onog čuvara u studiju. Najbolje je to za komunizam rekao Berđajev. Komunisti su nehrišćanskim metodama htjeli da ostvare hrišćanske ciljeve. Tu ima nešto zanimljivije. Komunizam je radio na ritmu tam-tam, a ja sam rastao na ritmu tu-ta-tu-tu-ta. Iako sam uvjeren da komunizam ima istorijsku šansu. Ne kao boljševizam.

Često se pitam u posljednje vrijeme zašto nisam na početku rata ipak otišao u Sarajevo? I pored prijetnji da će me tamo ubiti? Te prijetnje jesu bile realne. Mislim da sam mogao stradati i od Karadžića i od Izetbegovića, kada su pred Skupštinom zajedno pripucali od brige da se stvar ne iskomplikuje. Ali to i nije bilo toliko važno. Nisam ja neki strašljiv čovjek. Čini mi se da kolektivni zanos i vjera u mom slučaju više, jednostavno, nemaju privlačnost. I u mom slučaju ne samo u slučaju ovih Čeha, komunizam je poražen od strane egoizma. Naime, egoizam ne trpi komunizam i u toj tuči ovaj drugi gubi, za sada, utakmicu. Godine i godine mlataranja po bijelom svijetu, poznavanje tamošnjeg svijeta i prezir humanizma kao ideologije koji se širi kao zaraza, sve je to bilo presudno u mojoj odluci da snimam film i koliko mogu porodici i prijateljima pomognem. To ne znači da svako đule ispaljeno sa brda na Sarajevo ne odzvanja u meni bolno. Sve se to ograničava na praktični humanizam, pošalji po koji paket, turi nekom u pismo koji dolar i to ti je sve.

(nastaviće se…)

Emir Kusturica