Ja sam prvi put za taj pojam i proizvod čuo prije tačno 20 godina u pekari Akademac kod popularnog Studenjaka na Novom Beogradu. I tada sam iskreno mislio da se kupac zeza sa prodavcem u pekari, ironično aludirajući da burek koji naručuje ima premalo sira, mesa, zelja, pečuraka ili sada čega već sve ne. Pice, kulena, piletine… Nedavno vidjeh i burek sa eurokremom i plazmom i prekrstih se… Što se mene tiče, burek može biti samo sa mesom, a sve ostalo su pite.

Dugo sam ja bio u toj svojoj zabludi da prazan burek ne postoji, ali moralo je i tome doći kraja. Možda par mjeseci kasnije, u jednoj pekari sam i vidio natpis “prazan burek” i upitao prodavca šta to znači. Dobio sam odgovor da mi u natpisu sve piše…. “Prazan burek”. Zapanjen, gledajući ja u njih onako masne i poređane kako i oni prazno bulje u mene, i dalje, čini mi se nisam vjerovao u njihovo postojanje. Logika mi se opet nekako potajno nadala da u njima osim praznine mora biti još nešto… Poslije toga, više puta sam se i zaticao iza osoba koje su naručivale prazan burek, gledajući ih kao neke vanzemaljce, a ne gladne ljude željne brzog obroka…

Logično, tada sam ja to odmah povezao sa neimaštinom i siromaštvom, što je svakako bio pogrešan utisak. Ljudi koji su naručivali te prazne bureke, vidno nisu bili socijalno ugroženi. Što svakako ne znači da nema i takvih koji iz nužde izbegavaju sir, meso i ostale mućkalice u njemu. Poslije svega, jednostavno, morao sam da prihvatim tu, meni i dalje nelogičnu činjenicu da prazan burek zaista postoji, da se prazan burek može voljeti, željeti i konzumirati…

I dan danas se iznenadim svakim susretom sa praznim burekom. Ne znam koga tako više i “dublje” odmjerim kao naručioce praznog bureka. Ja ne znam zašto on meni nikako neće i ne može, ni u glavu, a ni na usta. Ne znam zašto je na mene ostavilo toliki utisak njegovo bitisanje i kidisanje u nečija usta. Kad uđem u njegovu suštinu i dubinu, vidim samo dvije-tri šake brašna, kutlaču masti i malo vode. Odmah nekako preračunam njegovu nutricionističku vrijednost koja je po meni ravna nuli. Doduše, tu vrijednost ništa puno ne povećava ni onaj sir, ko zna kakav i odakle, kao i ona šačica mesa ko zna čijeg i od kad… Ali, opet sve to svakom bureku udari neki svoj pečat, a čovjeku bar ponudi osjećaj neke uzvišenije vrijednosti u odnosu na one dvije-tri šake praznine koje obavezno idu u svaki prazan burek.

Uostalom, šta to danas valja, vrijedi i znači, a da je prazno. Možda jedino zdravstveni karton ako je takav. Drugo ništa – ne! Ni srce, ni duša, ni ljubav, ni život, ni tanjir, ni novčanik, ni rezervoar… Kako onda može i prazan burek valjati, pitam se ja još uvijek, bez obzira što sam otklonio tu famoznu dilemu o njegovom postojanju…

Neko će reći, `fala Bogu kakav li je njemu život kad on nema većih jada i dilema no što mu je taj prazan burek. I što me baš on toliko muči sve te godine. Naravno da imam, kao i svi vi. Ali eto, prazna mi bureka, ja i ne znam što mu posvetih ove riječi. Možda duhovno prazniji blog nisam napisao, ali meni je lakše. Suprostavio sam se toj predugoj prazno-burečnoj agoniji, ne nožem, viljuškom i jogurtom, nego tastaturom. I možda, poslije ovoga, taj burek za mene neće više biti tako prazan. Napunio sam ga smjesom od slova i začinio krupnom interpunkcijskom solju. Zabiberio dozom humora, dobro zamastio sarkazmom i pekao 6 minuta na tihoj i dragoj vatri mojih dragih čitalaca…

Božo Boban Vukoje