Upoznam nedavno grupicu nekih novih ljudi. Njihov susret sa mnom je pun pitanja: Ko te kupa? Kako se oblačiš? Kako prelaziš u auto? Do tada oni su ljude u kolicima gledali na TV-u u nekom kontekstu koji nije baš lijep i nemaju predstavu kako zaista izgleda i odvija se život nekog ko ne može da hoda.

Jedna djevojka se usuđuje postaviti mi pitanje koje vjerujem svima njima stoji „na vrh jezika“.
„A kako ti radiš ono?”, pita sa nelagodom.
„Koje ono?”, odgovaram pitanjem.
„Pa, znaš ono…seks i tako to?”, sad joj je još neugodnije.
„Preferiram stojeći”, odgovaram i svi prasnemo u smijeh.

Simpatično mi je kada se šalim na svoj račun, koliko se ljudi suzdržavaju da se nasmiju. Čak i kada to sama učinim ponekad im treba moja potvrda da mogu i oni da se smiju.

Ipak, situacija je malo ozbiljnija. Iako je seksualnost dio svih nas, osobe sa invaliditetom često se smatraju aseksualnim. Njihovo tijelo nije po nekim društvenim normama i samim tim je obilježeno kao neprivlačno, neprihvatljivo. Podrazumijeva se da su njihovi partneri takođe osobe sa invaliditetom i ako nisu onda je njihov partner predstavljen kao heroj, a njihova ljubav velika jer može nekog „takvog“ da voli. „Veze bez obaveze“ sa osobom koja ima invaliditet se ne uzimaju ni u razmatranje ukoliko taj neko nije imao dodira sa invaliditetom, upravo zbog te predpostavke o aseksualnosti. A onda ide druga krajnost gdje zvanična veza ne dolazi u obzir, jer šta će reći ljudi. Odbijanje od strane osobe sa invalidtetom nekoga ko nema invaliditet je suludo, kao i to da OSI ima neke kriterijume pri odabiru partnera.

Zbog svega ovog prihvatanje, istraživanje i predstavljenje sebe kao seksualnog bića ide mnogo teže. Zato nemojte suditi, pretpostavljati i zaključivati prije nego se malo raspitate. Ako vam na neka pitanja ne odgovorimo, shvatite da i mi imamo i želimo svoju privatnost. Vjerujem da ni vi meni nećete reći šta radite u krevetu sa svojim partnerom.

P.S. Nije nemoguće ovo stojeći.