Sin najvećeg svjetskog mafijaša prenosi kako je Pablo Eskobar preživio sukob sa kartelima, svoja sjećanja na oca, priče njegovih prijatelja i neprijatelja.

Pablo Eskobar je bio tigar. Vojnik. Takav se više neće roditi. Napravio je samo jednu grešku - formirao je porodicu. To može da boli.

Tako je jedan od kolumbijskih mafijaških bosova "objasnio" Eskobarovoj supruzi Mariji zašto njen sin ne može da ostane u životu. Pablo Emilio Eskobar Gavirija, vođa čuvenog Medeljinskog klana, osim što je postao najpoznatiji svjetski trgovac drogom, veliki "inovator" u tom poslu, medeljinski Robin Hud (gradio je kuće za siromašne), fudbalski menadžer (gradio fudbalske stadione), mecena kusom i repatom, ali i državni kongresmen (uticao na politički život što pobjedama na izborima, što ubistvima ministara), stigao je da bude i otac.

Huan Pablo Eskobar, sin najvećeg svjetskog mafijaša, s posljednjim metkom koji je usmrtio njegovog oca i sam je dobio smrtnu presudu. U njemu teče Pablova krv, vrela krv koja lako može postati osvetnička. Huan Pablo je ipak preživio. Nije postao kao otac. Danas se zove Sebastijan Marokin. Živi u Argentini, gdje je diplomirao arhitekturu. Novo ime je izabrao iz telefonskog imenika. Nije želio da ga išta povezuje sa starim životom. Sve dok dvadeset i kusur godina od smrti najvećeg mafijaša na svijetu arhitekta iz Buenos Ajresa Sebastijan Marokin nije odlučio da pod rodnim imenom - Huan Pablo Eskobar - objavi knjigu Moj otac Pablo.

Ne želi da se život njegovog oca mistifikuje i glorifikuje, da ostane kao "herojski" uzor mladim Kolumbijcima. Huan Pablo Eskobar prenosi svoja sjećanja na oca, kao i priče njegovih prijatelja i neprijatelja koje je sretao svih ovih godina. "Moj otac je izbjegavao da priča o karijeri kriminalca, ali poslije nekoliko slučajnih ćaskanja mogao sam da zaključim da je ona započela na dan kad je sa rođakom Gustavom otkrio način da falsifikuje diplome Liceja", svjedoči Huan Pablo.

Jednog dana ukrali su kamion pun sapuna, koji su plasirali po lokalnim dućanima upola cijene. Kasnije su trgovali nadgrobnim pločama, pa su pljačkali biletarnice bioskopa u centru Medeljina, da bi ubrzo prešli na krađu kola, tako što bi, recimo, potplatili prodavce kola da naprave kopiju ključeva tek prodatih automobila.

Još tada je usvojio četiri navike koje će ga pratiti cijelog života, svjedoči dalje Huan Pablo: prvo dugme košulje nalaziće se tačno na sredini grudi; uvijek se sam šišao; uvek je imao češalj u džepiću košulje i deset puta dnevno je sređivao kosu: i četvrto - kupao se po tri sata. "Ovu rutinu nije promjenio ni u najgore vrijeme, kad je živio od skrovišta do skrovišta. Samo pranje zuba uzimalo mu je najmanje 45 minuta. Kad sam mu prebacio što toliko dugo pere zube, odgovorio mi je: 'Sine, kad se skrivam, ne mogu priuštiti luksuz da idem kod zubara... a ti možeš'", prisjeća se Huan Pablo.

Otac mu je pričao i kako su on i Gustavo uvježbali šeme za prve pošiljke kokaina za Floridu.

"Otac se rijetko hvalisao svojim podvizima, ali jednom nije mogao da se suzdrži dok smo gledali TV dnevnik. Javili su da je otkriven novi način preprodaje: impregniranje džinsa kokainom. Poslije priloga rekao je da je ovo lično osmislio. Pa ipak, ta džins-ruta je 'pala'. Nekoliko dana poslije toga, otac nam je rekao kroz osmijeh: 'Djeco, sjećate li se da mi je džins-ruta pala? E pa, nastavio sam da šaljem džins i ovi iz DEA hoće da polude, jer ga peru i peru i ništa da nađu. Sada impregniramo kutije za džins drogom do koje dođemo kada ovi bace džins na smeće'", prisjeća se Huan Pablo.

Poslije su mu prepričavali i kako su napravili kamufliranu avionsku pistu. Iz vazduha se vidio vijugav drum sa bijednom kućicom po sredini. A kućica je bila posađena na prikolicu sa točkovima i privezana za kombi koji je pomjerao kuću nekoliko metara kako bi oslobodio prostor za polijetanje i sletanje aviona. On se sjeća i kako su sve češća putovanja njegovog oca u SAD cijelu porodicu često vodila u Vašington, pa čak i kako su "iz fore" išli u obilazak zgrade FBI-ja.

"Odatle smo otišli ka Bijeloj kući, gdje je majka napravila zajedničku fotografiju", sjeća se Huan Pablo.

Sve to su pratila svirepa ubistva svakog ko bi pomislio da "ukrade pezos".

Mali Huan Pablo je tako živio i rastao. Najvažnija lokacija u porodici Eskobar bila je čuvena hacijenda "Napulj".

"U jednom trenutku imala je sopstvenu benzinsku pumpu i auto-radionicu; 27 vještačkih jezera; 100.000 stabala voća; najveću pistu za moto-kros u Latinskoj Americi; park iz doba jure sa modelima dinosaurusa u prirodnoj veličini; dva heliodroma i pistu za ateriranje od hiljadu metara; 1.700 radnika; 3.000 hektara, tri zoološka vrta i deset dobro razmještenih kuća. Ranč je prekrstio u 'Napulj', u čast Ala Kaponea, čiji je otac Gabrijel rođen u tom italijanskom gradu. Moj otac je obožavao Ala Kaponea i pročitao je sve što je mogao u knjigama i novinama o njegovoj gangsterskoj karijeri...", prisjeća se Huan Pablo.

Tata Pablo kao kongresmen

Ubrzo je Pablo Eskobar počeo da juri i političku karijeru. Malo zbog ličnih ambicija da se "opere" i postane ugledni građanin, a malo i zato što je imao interes da se osujeti dogovor američke i kolumbijske vlade o ekstradiciji. Osumnjičenih za trgovinu drogom, razumije se.

U jednom razgovoru sa gradonačelnikom Envigada Horheom Mesom, prenosi Huan Pablo, vođi Medeljinskog klana je predloženo da do kraja uđe u svijet politike. Ručku je prisustvovala i Pablova tašta, koja mu je rekla: "Pablo, vi ste zaboravili ko ste i čime se bavite? Ako se upetljate u politiku, neće biti te kanalizacije na svijetu u koju biste mogli da se sakrijete; svi ćemo morati da bježimo, svima ćete nam upropastiti život."

Pablo Eskobar je napravio krug po trpezariji i odgovorio: "Tašto, ne sekirajte se; već sam platio Obavještajnoj službi da nestanu zapisi gdje me pominju."

"Moj otac je u tom trenutku već godinu dana učestvovao u javnoj kampanji protiv dogovora sa SAD o ekstradiciji - koji je u martu 1979. potpisao predsjednik Hulio Sesar Turbaj. Tako je od priče o izručenju načinio sredstvo borbe i tim povodom počeo da organizuje neformalna okupljanja. U želji da uveliča događaj, moj otac je upoznao i pozvao Virhiniju Valjeho, TV voditeljku koja ga je omađijala. Ona je postala moderatorka ovih susreta, a na prvom je stupila u vrlo strastvenu vezu s mojim ocem", navodi Huan Pablo.

Na kraju Pablo nije odolio iskušenju i prihvatio je da ga uključe kao drugog na listu koju je predvodio advokat Hairo Ortega. Radilo se o listi Pokreta liberalne obnove, koji podržava predsjedničku kandidaturu Luisa Karlosa Galana iz Novog liberalizma. Ali, kad je Galan vodio manifestaciju u parku Berio u centru Medeljina, odbio je priključivanje MRL-a Novom liberalizmu. Izbacio je Ortegu i Pabla Eskobara. Eskobar je potom svoje ime i novac prebacio u mali pokret Liberalna alternativa. Na kraju, izabran je kao zamjenik kongresmena.

"Moj otac je dobio akreditaciju da je pomoćni predstavnik u Kongresu. Dokument je imao dodatnu vrijednost: omogućavao mu je parlamentarni imunitet", navodi Huan Pablo.

Ministar pravde Rodrigo Lara opasno se zamjerio Pablu Eskobaru, jer nije propuštao priliku da istakne da se radi o čovjeku koji novac zarađuje od trgovine drogom.

"Bjesnio je kad bi ga vidio na TV dnevniku. Na svaku Larinu rečenicu on bi odgovorio i udario dlanom ekran", svjedoči Huan Pablo.

Poslije više pokušaja da oblati ministra pravde, u dnevnom listu Espektador objavljena je fotografija i priča koja podsjeća da je 1976. godine priveden sa osam i po kilograma paste od koke.

"Ničemu nije služilo što je platio da nestanu sudski zapisi i naredio da istražioci budu ubijeni. Od tog trenutka počeo je da sprovodi u djelo njameru da direktor Espektadora bude ubijen, ali najprije je poslao sve svoje ljude da pokupuju primjerke lista prije nego što stignu na medeljinske kioske. U tome je uspio, ali šteta je već bila načinjena jer su mediji preneli vijest iz Espektadora", sjeća se Huan Pablo. I ministar Lara je ubrzo ubijen, a Huan Pablo je demantovao samo jednu stvar - tvrdnje njegove porodice da mu je prije ubistva prijetio Pablo Eskobar. "Moj otac nije vjerovao u prijetnje", rekao bi Huan Pablo.

Budući da je izgubio ugled i poslaničko mjesto, Pablo Eskobar se u januaru 1984. godine povukao iz politike, porodica se vratila samo na "Napulj", a glava kuće se ponovo posvetio svojim starim poslovima u trgovini drogom.

Posljednji razgovor sa ocem

Krajem osamdesetih je došlo do "pretumbacija" u svijetu trgovaca drogom. Grupa bosova se izdvojila iz Medeljinskog kartela i ojačao je takozvani Kali kartel, koji su činili braća Rodriges Orehuela i Hose Santakruz Londonjo. Kali kartel je napravio dogovor sa policijom i državom i zajedno su vodili rat sa Pablom Eskobarom.

Poslije višegodišnjeg rata Pabla Eskobara i države, postignut je dogovor da se Pablo preda pod uslovom da bude smješten u zatvor koji će sam izgraditi. Zatvor je nazvan "Katedrala".

"U 'Katedrali' je sagrađen fudbalski stadion, koji je, kao i sve u zatvoru, finansirao moj otac. Igralište ga je stajalo cijelo bogatstvo, jer je drenažni sistem morao da garantuje apsorbovanje vode kako se teren ne bi punio lokvama. Čim je stadion bio spreman, otac je organizovao utakmice sa specijalnim zvanicama iz Medeljina. Golman Rene Igita i fudbaleri Luis Alfonso, 'Blagosloveni' Fahardo, Leonel Alvares, Viktor Igo Aristisabal, Faustino Asprilja... Utakmice u 'Katedrali' bi se završile samo kad bi ekipa u kojoj je nastupao moj otac pobjedila. Mečevi su mogli da traju i do tri sata. Da bi pobjedio, tata nije imao nikakav problem da u svoj tim prebaci najbolje igrače suparničkog...", sjeća se Huan Pablo.

On je tada već bio tinejdžer i svjestan toga šta se događa i ko je njegov otac.

Jednog dana došlo je do razgovora oca i sina: "Imam ti lošu i dobru vijest. Loša je što su hteli da te otmu... Dobra je što sam to saznao na vrijeme." Rekao je sinu da mora da ostane u zatvoru. "Traži da ti donesu odjeću jer ne možeš dole u Medeljin dok ovo lično ne riješim."

Kada je Pablo Eskobar pobjegao iz "Katedrale" - jer on je izgradio zatvor i u gradnji predvideo puteve za bekstvo - počeo je period kada će Eskobar postati najtraženiji čovjek na planeti. Ujedinjene snage vojske, policije i kartela Kali mjesecima su ga tražile po skrovištima širom Kolumbije. Jedne noći je Pablov tjelohranitelj Popaj pokupio Huana Pabla, sestru i majku i odveo ih u tajno skrovište.

"Moj otac i ja smo probdeli više noći i išli na spavanje poslije šest ujutru", kaže Huan Pablo. Nakon toga je otac počeo češće da zove, bio je manje pažljiv nego inače. Jednom je Huan Pablo dobio pitanja jednog novinara, a "tata Pablo" mu je rekao da mu pročita pitanja.

"Pročitao sam prvih pet pitanja, ali me je prekinuo i rekao da će pozvati za dvadeset minuta. Ponovo je zvao kad smo se dogovorili i počeo da mi čita odgovore, a ja da ih zapisujem. 'Sad ću te zvati', rekao je kad smo bili oko polovine. Kada se začuo sljedeći poziv, mislio sam da je to on. 'Huane Pablo, ovdje je Glorija Kongote. Policija mi je upravo potvrdila da je vaš tata preminuo u tržnom centru Obelisk u Medeljinu.' Bio sam iznenađen: nije bilo moguće da je mrtav jer sam sedam minuta ranije razgovarao s njim. Spustio sam slušalicu i zaplakao. Svi smo plakali", sjeća se Huan Pablo.

Eskobar je izvršio samoubistvo?

Želja za osvetom bila je neizmjerna, kaže Huan Pablo. "Preda mnom su iskrsla dva puta: da postanem smrtonosnija verzija sopstvenog oca ili da zauvijek ostavim po strani loš primjer koji je on predstavljao."

Dobio je poziv sa jednog radija i izgovorio da će se osvetiti ubicama svog oca. Kasnije je zvao radio i opovrgao izjavu.

"Nastale su mnoge verzije o tome ko je ispalio smrtonosne hice. Do posljednje je došlo u septembru 2014, kada sam završavao knjigu. U svom tekstu 'Tako smo ubili patrona', Dijego Muriljo Beharano, alijas don Berna, utvrdio je da je njegov brat Rodolfo ispalio hitac iz puške koji je usmrtio mog oca. Ko ga je ubio? Nije ni mnogo važno. Želim samo da pomenem treći metak, koji ga je momentalno ubio i koji je smješten 'u gornji dio desne ušne školjke, neregularnog oblika, i u preaurikularni dio lijeve'. Projektil, čiji kalibar nije pomenut u izvještaju, ušao je s desne strane i izašao sa lijeve. Naravno da ne želim da započinjem novu polemiku, ali sam sasvim siguran da je taj metak ispalio moj otac na način i u mjesto gdje mi je uvijek govorio da će se upucati da ga ne uhvate živog: u desno uvo", tvrdi Huan Pablo.

Porodica je jedva našla način da organizuje sahranu. I to ne bi uspjeli, da baka Ermilda nije na jednom groblju imala dva grobna mjesta - za Pabla Eskobara i njegovog tjelohranitelja Alvara de Hesus Agudela, zvanog Limun.

"Prvi put smo odlučili da se oglušimo o jedno davno izrečeno naređenje mog oca: 'Kad umrem, ne idite na groblje jer vam se tamo može desiti nešto", navodi sin Pabla Eskobara.

Na sahrani je hiljade ljudi uzvikivalo "Pablo, Pablo...", kao nekada dok je najpoznatiji kriminalac na svijetu okupljao mase na fudbalskim stadionima, najavljivao gradnju stanova za siromašne, dijelio novac šakom i kapom, gradeći imidž modernog Robina Huda. Međutim, bilo je desetina ljudi koji su odjednom okružili džip u kom su se nalazile njegova sestra i majka - i počeli su silovito da udaraju po njemu. Sklonili su se u jednu kancelariju, gdje im je uplakana sekretarica rekla da su dobili najavu atentata preko telefona.

"Istrčali smo odatle i ponovo ušli u crni džip, gdje smo ostali dok se sve nije završilo. Sahrana je bila tu, na jedva trideset metara od nas, ali nisam mogao da joj prisustvujem i kažem svom ocu zbogom."

Pomirenje sa kartelima

Huan Pablo, iako je imao samo 17 godina, predstavljao je potencijalnu prijetnju protivničkim kartelima. Nisu smjeli da ga ostave u životu. A kamoli sa novcem, sa kojim bi mogao da organizuje vojsku, i da krene u osvetničku akciju.

"Pablo Eskobar je bio ratnik, napravio je samo jednu grešku - što je stekao porodicu", riječi su Fidela Kastanja, šefa takozvanih "pepeovaca", kako su se zvali oni koji su se suprotstavili i vodili otvoreni rat protiv Pabla Eskobara. "Ja zato nemam porodicu", nastavio bi da objašnjava Fidel zašto Huan Pablo mora biti ubijen, "kako me ništa ne bi boljelo".

Fidel Kastanjo je bio jedan od "bivših prijatelja" Pabla Eskobara, sa prikrivenim simpatijama prema Eskobarovoj supruzi. Odgovor Fidela Kastanja ih je malo smirio: ne samo što je poručio da nema ništa protiv njih, već i da je naredio da im se vrati nekoliko umjetničkih dijela koje su im pepeovci ukrali iz skrovišta, uključujući sliku "Rokenrol" španskog umjetnika Salvadora Dalija.

Međutim, to je bio samo početak.

Sljedećih dana su počele da dolaze supruge i "prijateljice" najznačajnijih ljudi iz okruženja Pabla Eskobara. Žalile su se da su im šefovi suparničkih kartela za vratom, jer žele novac od svih sa kojima su bili u ratu. A znali su da je Pablo Eskobar njihovim muževima davao ogroman novac za otmice i ubistva koje su izvršavali. Najveća opasnost je dolazila od kartela Kali. Oni su prezirali Pabla Eskobara iz dna duše.

Dobili su poruku da posjete u zatvoru jednog od poznatijih trgovaca drogom Ivana Urdinolu, jer je imao poruku šefova iz Kalija. U međuvremenu su obilazili zatvore i Pablove saradnike iz kartela, kako bi izvojevali pomirenje.

"Nije bilo naročito teško ubediti ih, jer niko od njih nije imao moć da se bori pa im je ponovni rat djelovao kao samoubistvo", navodi Huan Pablo.

Po principu "milion 'vamo - milion tamo", porodica je otpisivala sitnije dugove. Došao je čas da posjete Urdinolu.

"Stražar mi je omogućio ulaz u paviljon visoke bezbjednosti, gdje sam vidio Ota i Popaja s porukom da me Urdinola čeka. Ušao sam u tamnicu i zatekao Urdinolu. Rekao mi je: 'Dobro, brate, znate ko je dobio rat; i znate da je novi kapo svih kapoa, onaj koji o svemu odlučuje, don Hilberto Rodriges Orehuela, tako da vam ostaje da idete u Kali da regulišete probleme s njim, ali prije toga morate da pokažete dobru volju.' Pitao sam ga šta treba da preduzmem kako bih pridobio njihovo povjerenje. Rekao mi je da pred Državnim tužilaštvom treba da opovrgnem izjavu u kojoj sam optužio kapoe iz Kalija da su 13. januara 1988. bacili bombu na našu zgradu 'Monako'. Znao sam da mi nema druge do da odgovorim kako nema problema", prisjeća se Huan Pablo.

Tada se požalio Urdinoli: "Don Ivane, stid me je od vas, ali se mnogo plašim da idem u Kali. Niko zdravog razuma ne ide sam da ga ubiju. Pablov sam sin."

Urdinola je mrzovoljno odgovorio: "Ko ste vi da ne idete u Kali? Isti oni koji vas čuvaju spremni su da vas ubiju; čekaju samo naš poziv i naređenje. Mislite da vaša smrt vrijedi mnogo? Da banditi mnogo traže?", okončao je tiradu dok je njegova supruga Lorena ulazila u prostoriju.

Posljednje nedjelje januara 1994, nenajavljeno ih je posjetio daleki rođak Huanove majke Alfredo Astado, koji se upravo bio vratio iz SAD. Ispričao je da ga je na mobilni pozvao niko drugi do Migel Rodriges Orehuela.

"Alfredo, ovdje Migel Rodriges... Neophodno je da dođete u Kali."

"Gospodine, imam tekućih poslova i mogu da dođem u Kolumbiju tek za dva-tri mjeseca."

"Dajem vam četiri dana. Ako vas nema, ja ću vas tražiti, ali na drugi način."

Alfredo je, naravno, odmah otputovao u Kali.

Braća Rodriges su mu rekli da je rat protiv Eskobara otišao predaleko i uzeo živote mnogo nevinog svijeta i da i oni hoće da se to završi.

"Predložio je da moja majka i ja odemo u Kali da pričamo s njima. Ona da, ali Huan Pablo Eskobar ne; on jede kao patak, gega se kao patak, patak je kao i Pablo; to je dječak koji mora da bude ispod mamine suknje. Takav je bio odgovor", prisjeća se Huan Pablo.

Dakle, rat je gotov, a garant toga je njegov život. Njegova majka je potom, skrivajući se od državnih agenata, uspjela da pobjegne iz rezidencije i da se zaputi u Kali, na sastanak s mafijaškim bosovima u punom sastavu.

"Moja majka i Alfredo ušli su u salu u kojoj je već sjedilo pedesetak ljudi koji su činili krem kolumbijskog narko-trafikinga. Migel Rodriges je uzeo riječ i od početka je mog oca optužio da im je ukrao mnogo novca i da očekuju da povrate taj novac. 'Nemojte da tražite ništa za braću i sestre kurvinog sina od vašeg muža.' Ni za Roberta, ni za Alba Marinu, ni za Arhemira, ni za Gloriju, ni za onu staru prokletnicu od mame, jer su to ljudi koji će vama iskopati oči...", prenosi sjećanja svoje majke Huan Pablo.

Ređali su se zahtjevi za otkup.

"Mene je kidnapovao i morao sam da mu platim preko dva miliona dolara i predam mu svoje nekretnine da bi me pustio", rekao je jedan.

"Spalio je jedan od mojih rančeva, probao da me kidnapuje, ali utekao sam i morao sam da budem godinama van države. Koliko ćete nam priznati za to?", rekao je drugi.

"Ubio mi je dva brata. Koliko to vrijedi sem kinte koju sam uložio da bude likvidiran?", pitao je treći.

Na kraju je procijenjeno da je dug porodice 120 miliona dolara.

Hilberto Rodriges, drugi brat, ipak je dodao: "Mi koji smo prisutni možemo da se pomirimo sa cijelim svijetom, osim sa vašim sinom."

I dalje je postojao strah da bi mlađi Eskobar mogao da krene u osvetu.

Poslije nekoliko sličnih sastanaka gdje se raspoređivala imovina, došlo je vrijeme da i Huan Pablo ode u Kali. U susretu sa mafijaškim bosovima rekao im je da nema nikakvu namjeru da se sveti za svog oca i da samo želi da napusti državu, da se negdje školuje i ima drugačije mogućnosti od onih koje postoje u Kolumbiji.

"Mali, ono što mora da vam bude jasno jeste da ne smijete da pucate, ni da budete s nekom bandom ili da se odlučite za neke druge čudne stvari. Razumijem šta vi osjećate, ali morate znati - i to ovdje svi znamo - da se bik kao vaš tata više nikada neće roditi", rekao mu je Santakrus Londonjo, jedan od "kapoa".

Migel Rodriges je presjekao: "Gospođo, odlučili smo da vašem sinu damo priliku. Razumijemo da je dijete i da to mora i dalje da bude. Od sada nam vi svojim životom odgovarate za njegove postupke. Morate nam obećati da mu nećete dozvoliti da skrene s puta. Ostavićemo vam nekretnine i pomoći da ih povratite. Da bismo to učinili, moraćete da nam pomognete novcem za predsjedničke izbore. Ko god da pobjedi, tražićemo da vam pomogne jer ćemo im reći da ste sarađivali... Čak možete ostati da živite ovdje u Kaliju ako hoćete..."