24. mart 1994.

Snimanje je proteklo u svađi između Mikija i Laze. Zamijenili su uloge: Lazo je Mikija provocirao vještački, a Miki je pokušavao da prirodnim putem uznemiri Lazu. Mislim da je ipak problem u tome što Lazo nikako ne želi da prihvati ulogu prevarene žrtve, plaši se, valjda, da na premijeri kada obuče svečano odijelo, Miki ne popije više aplauza. Miki, opet, vješto tuđu slabost  koristi  i sa nevjerovatnim talentom izigrava nevinog čovjeka. Često prelazi granicu nadigravanja u nadjebavanje. Napuštajući studio, shvatio sam da poslije današnjeg dana znam više o filmu. Lakše mi je da vjerujem u priču Podzemlja. Sada prvi put mogu da formulišem ulogu Crnog. Na pitanja koja postavljaju glumci ali i zdrav razum, imam odgovor! Ideološka pilula koju je progutao partizan Crni, drži ovog čovjeka u podrumu i ne postavlja ono opasno pitanje: zašto ne pokuša da pobjegne; zašto se ne domogne ključa i ne bježi u slobodu. Tito je bio opijum za narod.

Ovi redovi nalaze svoju potvrdu i u ovom ratu. Kada je gitarista Caco, jedan od gospodara života i smrti, izbio oko sinu tadašnjeg šefa policije, nekog Hebiba, ovaj ga je uhapsio. Očevidac koji je tog dana prolazio kraj uprave policije u ulici Danijela Ozme, kuće nekadašnjeg Radio Sarajeva, vidio je gomilu koja se skupila oko policije. Nije tu bilo ničeg neobičnog. Dobro zaklonjena, ova ulica je bila pogodna za šetnju prije nego što Karadžićevi zapucaju sa brda. Očevidac je nastavio do najdalje tačke do koje se smjelo šetati sa velikom šansom da ne budeš pogođen sa brda. Ubrzo se vratio i ugledao  rulju kako uskomešana gleda prema prozorima na vrhu zgrade ove policijske stanice. Kada su se čuli mučenički, prigušeni urlici, masa se još više uskomešala. Tek kada su policajci izbacili šutajući niz stepenice već isprebijanog gitaristu na ulicu ispred policije i pored parkiranog kombija, desilo se ono zbog čega je očevidac odlučio da napusti Sarajevo zauvijek. Krvavo i napola izubijano tijelo muzičara Cace, zlikovca koji je ubio mnoge Srbe, kažu i Muslimane, a ima podataka koji govore da su Izetbegovićeve „Ševe“ ubijale sarajevske Srbe i da su ih poturili Caci, njegovo tijelo stropoštalo se kraj nogu Sarajlija, a ovi su krenuli da ga bjesomučno šutaju i udaraju. Tukli su ga nemilice, toliko surovo i nemilosrdno, da je muzičar preminuo. Očevidac, Musliman koji nije rado čitao Andrića i kome nisu bile bliske stranice na kojima veliki pisac ispisuje sklonost kasabalija ka linču, nikako nije shvatao zašto se rulja sveti čovjeku koji ih je branio u ratu. Tek, on se poslije svega što je vidio, pokupio iz Sarajeva i nikada se više tamo nije vratio.

(nastaviće se…)

Emir Kusturica