22. mart 1994.

Danas mi javiše šta se dogodilo u našem stanu 26. juna 1992, dakle dva mjeseca nakon početka rata.

Šef vojne policije građanske Behe, neki Edo Lučarević, sa nekoliko svojih vojnika provalio je u stan u ulici Kate Govorušić 9a. Taj građanin je prvo pokrao novac i druge sitnice, a onda su privedene komšije natjerane na lažno svjedočenje:

– Vidite šta je skrivao vaš komšija? – bombe izvučene iz rukava a ne iz odžaka, kako piše u zapisniku, pokazali su komšijama. – Jeste li sanjali da ste vrata do vrata živjeli kraj srpskog teroriste?!

– Kolko ja znam on je bio partizan.

– A kolko ti ne znaš? On je bio četnik a ne partizan! – odgovorila je komšinica Rodić, a znala je da je moj otac bio partizan i da nije bio terorista. Ipak je potpisala.

Kada sam pozvao majku u Herceg Novom i pročitao joj zapisnik, rekla je:

– Svinje jedne, to je kesa u kojoj je bilo hiljadu i sedamsto dolara od one tri hiljade što si nam poslao iz Amerike, da imamo, sjećaš se?

– Sjećam – kažem ja, a ona nastavlja:

– Ja budala nisam ponijela kad sam pošla Muratu u Herceg Novi! Mislila proće ova furtutma!

Da se taj slučaj provale u stan mojih roditelja desio barem godinu dana kasnije, rekao bih, ajde, postadoh građanin Beograda, pa ne podnose tu činjenicu. Ali, rat tek što je počeo. Kao i mnogi drugi koji su Sarajevo napustili davno, izuzev zbunjenosti i  saosjećanja sa građanima, te procjena koje nisu uvijek  bile tačne, nisam ništa drugo činio. Kada je krenula pucnjava u Sarajevu za 5. april i muslimanski praznik Kurban-bajram, mog oca je rat zatekao na liječenju u Herceg Novom i kada vojni policajac upadne  u njegov stan, opljačka ga, a onda izvuče lažne bombe iz rukava, to ne može da nema simboličko značenje. To je poruka koju su Alijini vojnici poslali meni, a ne mom, tada još živom ocu. Reagovali su na moj tekst u Le Mondu. Tamo sam ja prvih dana rata pozivao na mir, ali sam Aliju Izetbegovića nazvao generalom bez vojske. Teško mi je da povjerujem kako je u pitanju bilo nešto drugo.

(nastaviće se…)

Emir Kusturica