11. mart 1994.

Malo šta je tu bilo logično. Gospodin Bujg, najbogatiji francuski građevinac, stigao je u Kan da kupi hotel. Poveli su ga na kansku projekciju gdje je gledao Dejvida Linča. Nije kupio hotel, ali je odlučio da pravi filmove. Brižljivo je sakupljao reditelje čije filmove su voljeli da gledaju on i njegova žena. Kažu da je njegovu ženu ganuo film Dom za vješanje i da je plakala, ali da se čak i veliki biznismen rasplakao. To je bilo prvi put da čujem kako i veliki biznismeni plaču.

Bujg je napravio firmu „CiBy 2000“ i poslao u Njujork Parižanina koji je pokucao na moja kućna vrata i rekao: „Ima jedan čovjek u Parizu koji kaže samo da upišete cifru za film koji želite da napravite!“ Ko ne bi prihvatio takvu ponudu?!

12. mart 1994.

Dan poslije dolaska u Prag, ne izlazim iz sobe. Stiže Bregović koji kaže da je preslušao kasete trubača koje je dobio od Stribora. Neki od njih su pobjeđivali u Guči. O tom festivalu sam slušao mnogo. Puštamo pjesme da se vrte u krug. Od dvije tradicionalne pjesme krojimo jednu. Tako nastaje: „Mjesečina, mjesečina, joj, joj…“! Pjesma koju će pjevati prevareni narod u podrumu.

Bregovićeva vještina da bespogovorno sluša šta mu sugerišem je nevjerovatna. Sve što mu kažeš da želiš, on istog trenutka primjenjuje bez rezerve. Tako je bilo i u Arizoni drimu. Pušten mu je Kejsi Linton Džonson, a on je za dva dana pronašao pjesmu Solencara. To je navodno djelo Korzikanca za kojeg Bregović, kada mu je urednik skrenuo pažnju da bi mogao na sud zbog plagijata, odgovara: „Nije ni on autor, to je stara jevrejska pjesma Solencara, uostalom đe smo mi a đe su oni! Kada se proda milion primjeraka, platićemo i sud i autora!“

Duško Kovačević je stigao iz Beograda i dok Bregović montira pjesmu, pričamo o tekstu koji bi trebalo da izražava stanje u podrumu. Prevareni narod, zaključan u podrum na kraju Drugog svjetskog rata, povjeruje u perverznu Markovu informaciju da rat nije gotov. Sve je u tom filmu obrnuto. U podrumu, duboko u zemlji, žive izolovani ljudi. Progutavši ideološku pilulu, proizvode oružje i žive realnost prevarenih ljudi! Zar to nije zapravo sudbina radnika i gotovo čitavog svijeta, kojem nadideologija preko radija i televizije pušta informacije preko kojih ovladava tom istom gomilom? Oni ipak, kolikogod živjeli u laži, vjeruju, ali tek kada, u drugom dijelu filma izađu u eksterijer, u stvarnost, sudaraju se sa fikcijom. Pošto se napolju snima film podudaran sa njihovim viđenjem vremena. Otac i sin nalete na Veljka Bulajića koji snima partizanski film!

(nastaviće se…)

Emir Kusturica