Dok smo koračali hodnikom čija dubina je prizvala bezizlaznost Kafkinog viđenja ljudske egzistencije, liftboj je trčkarao i smijuljio se sve u namjeri da popravi utisak. Sve zbog one priče o razlici između Sovjeta i Rusa. Nije bio siguran da će zaraditi napojnicu.

– Gospodin zna da je soba u kojoj će stanovati apartman u kojem je redovno odsjedao Brežnjev?

– Nije mi poznato.

Kada je vidio da me to nije uzbudilo, približio se:

–  Gospodin nije Čeh?

– Ne.

– Ali kako onda tako dobro govorite češki?

– Studirao sam u Pragu.

– I sada se vraćate da napravite film?! Sve ja znam.

– Baš sve! – konačno je izmamio od mene osmijeh.

– Film se zove Andergraund – dodao je trčkarajući i tegleći teški prtljag. – Taj Brežnjev je imao običaj da se ljubi u usta! Zamislite kakav je to čovjek bio! Sve dok mu Fidel Kastro nije napravio smicalicu. Dočekao ga sa „kubom“ u ustima pa su se samo zagrlili. Nije bilo poljupca! – nasmijao se i čekao osmjeh. – Kasnije je i naš predsjednik Svoboda pokušao sa istim trikom, ali kada je Brežnjev stigao, prvo mu je izvadio cigaru i poljubio ga.

– U usta?

– Direktno! Ne smijem ni da zamislim, fuj!

Otključao je sobu koja je, za razliku od lifta, bila očuvana, prostrana, sa velikim prozorima, ali zagušljiva. Napravljena od solidnih materijala, budila je sjetu i žal za sedamdesetim godinama. Najviše zbog furniranog namještaja i onih fotelja sa drvenom drškom. Arhitekta ovog hotela i ove sobe predviđao je atomski rat.

Kada je liftboj otišao srećan zbog napojnice koju je dobio, nije znao da je dvjesto kruna dobio samo zato što mi je ličio na glavnog junaka romana Služio sam engleskog kralja.

Držeći u rukama ručke kofera, sjeo sam na kauč ne puštajući prtljag, kao moja majka kada se vraćala sa pijace i u tramvaju čvrsto držala tašnu u krilu strahujući da je huligani ne pokradu. Neobično je kada čovjek koji je izgubio domovinu sjedi u sobi tako solidno obezbjeđenoj, okružen neprobojnim zidovima, dok kroz njegove vene teče krv i svuda se po savijenom tijelu širi osjećanje slabosti.

–  Šta ja radim ovdje? – mučilo me pitanje na koje nema odgovora. Jugoslavija se raspada u komadiće, a ja pravim film. Od svih samoubistava izabrao sam najteži oblik. Pravljenje filma je stvaranje slike svijeta, lično viđenje, a nastajanje ovog filma ima elemente poetskog horora.

(nastaviće se…)

Emir Kusturica