Fotografa i grafičkog dizajnera Igora Dutinu život je vodio na razne strane, pa ipak, pažljivo osluškujući sve znakove pored puta znao je kako ostati dosljedan sebi. Kao neko ko se ne libi da jasno iznese vlastiti stav, bilo kroz umjetnost ili onako, nonšalantno u svakodnevnoj konverzaciji, pripada onima koji svoje kreativne težnje i promišljanja na originalan način iznose pred javnost. Vlastite imaginacije oduvijek je izražavao jezikom umjetnosti, bilo da se radilo o crtanju, fotografiji, grafičkom dizajnu, novinarstvu, čak i kao profesor.

                                                   U foto-studiju u Hrupjelima

Pričajući priče likovnim jezikom zapažao je sve što ga okružuje, a radeći na sebi, ma koliko se okolnosti mijenjale, svojim umom precizno je bilježio koju je to poruku neophodno poslati. Zato su njegovi fotografski, ali važnije umjetnički koraci raznovrsni i plodonosni. Rezultat impresivnosti i dubokog promišljanja.

Baveći se fotografijom, a potom i grafičkim dizajnom, što je u konačnci i završio na Likovnoj akademiji u Trebinju, koristeći sve dostupne alate a najprije nepogrešive instinkte, prešao je pozamašan put u karijeri. Od ratnog fotoreportera, preko stok fotografa i grafičkog dizajnera, do nekoga ko se, pa i kada društvo nema sluha za to, ipak bavi kulturom, kao nasušnom potrebom svakog intelektualca.

Veoma iskreno sa nama je podijelio gotovo sve svoje pređene kilometre i vremenske distance u kojima se od dječaka koji je crtao stripove do profesora na trebinjskoj Likovnoj akademiji, od Sarajeva do Trebinja, mnogo toga postavljalo pred njega. Učinilo nam se da je baš fotografija u tom umjetničkom sazviježđu zauzela centralno mjesto.

„Fotografija me prati oduvijek, a sve je zapravo počelo sa crtanjem, tom djetinjom željom da budem crtač stripova. Bila je to ljubav, neka želja naivna i dječačka, a kad nešto voliš nije toliko važno da li je uspješno ili nije. Interesovanje za fotografiju počelo je u srednjoj školi. Našao sam se u društvu ljudi koji su se zanimali za vizuelno. Iz želje da se čovjek izrazi nekim medijem bolje, pisao sam stripove, volio sam da pričam priče, što i danas volim, i fotografija se prirodno nadovezala“, otvara naš razgovor Igor, koji je u međuvremenu ostvario zapažene rezultate i jasno se profilisao i u drugim kreativnim oblastima.

                                                                                                         Sa foto-kolonije u Bugarskoj

Kako nam kaže, kao i sve drugo u njegovom životu, i fotografija je nastala kao produkt znatiželje. Prevashodno i njemu najbliskiji, samim tim i najbolji način da izrazi ono što u sebi nosi. Upravo takav kakav jeste, fotografiju doživljava posve drugačijim sredstvom komunikacije u odnosu kako je često njegovi savremenici percipiraju.

„Fotografija je jednostavno dio mog načina razmišljanja o vizuelnom, o likovnom, o umjetnosti uopšte. Prema fotografiji imam odnos ne kao nečega što je hvatanje trenutka, nego kao način da pokažem šta mislim, da ispričam svoj odnos prema tome što vidim, da to u stvari bude moj izraz, mišljenje, odraz mog unutrašnjeg stanja. Jako je bitno da se u fotografiji nađeš u tačno određenom trenutku na tačno određenom mjestu, ali tačno određeni ti u određenoj svijesti i stanju duha i misli. Ako se to treće ne pojavi, ništa se neće dogoditi, gledaćemo stvari i nećemo ih vidjeti. Zato kažem da je za fotografa najvažniji alat njegov mozak, a ne oči i to je suština, kako smo doživjeli ono što smo vidjeli!“

Prva, ako možemo reći i prava fotografska iskustva stekao je devedesetih godina prošlog vijeka. Rođen i odrastao u Sarajevu, već početkom rata našao se na Palama gdje je otpočeo karijeru fotoreportera u Srpskoj novinskoj agenciji (SRNA) i Evropskoj pres foto agenciji. Ni sam ne sluteći, postao je jedan od najboljih fotoreportera pa su mu se u ranoj mladosti fotografije nerijetko nalazile na naslovnim stranama mnogih uglednih svjetskih časopisa, među kojima i međunarodnih poslovnih novina „Financial Times“.

„Taj posao sam radio dobro, bio najbolje plaćen u to vrijeme u RS kao fotoreporter, uspijevao da obezbijedim pristojnu egzistenciju. Moje fotografije, tada aktuelne, objavljivali su svi svjetski časopisi i u nekoliko navrata sam znao da osvanem na mnogim naslovnim stranama. Nije nas u to vrijeme bilo puno a agencijska fotografija uđe u distribuciju i nađe svoj put. Najveći problem kod ratnih fotoreportera je strah. Ja ga nisam imao, ne zato što sam hrabar, nego zato što sam bio mlad i blesav i zaista nisam osjećao nikakvu prepreku da se pojavim na mjestima na kojima je objektivno opasno. Naravno, sve se to skuplja i taloži u čovjeku. Radio sam kao službeni fotoreporter za Evropsku pres foto agenciju, tezgario za razne strane agencije, domaće novine. Kada se SRNA preselila u Bijeljinu, a meni nuđeno da pređem tamo, nisam prihvatio jer me u tom trenutku takav fotografski posao više nije pokretao. Napamet mi nije padalo da gradim karijeru u tom pravcu, da profitiram na tuđoj nesreći. Radije sam se jedno vrijeme povukao i fotografisao svoju djecu“, svojstveno njemu, bez zadrške nam reče.

Tada se opredijelio za Trebinje. Mjesto u kojem je rastao uporedo sa Sarajevom. Tu, gdje su nezaobilazni bili svi boravci tokom školskih raspusta kod babe i djeda. Privići se iznova na drugi mentalitet i sredinu nije bilo lako, ali ni nemoguće, posebno onome ko voli da istražuje i dopunjuje sebe novim iskustvima, neophodnim za lični napredak.

Upravo sa potrebom da se neprekidno nadograđuje, na čemu više puta insistira dok razgovaramo, ne samo kroz karijeru, već mnogo više na ljudskom nivou, ostati čovjekom u svakoj situaciji za Igora je kategorija koja se ni sam čim ne može porediti. Nakon ratnog iskustva u novinarstvu i fotografiji, pa i ako bi mu nekim drugim stazama možda išlo lakše, odabrao je da životu pristupa shodno svojim uvjerenjima i principima.

                                                                                                    Plakat iz serije "ID-entitet"

Sa temperamentom koji ne može da miruje, prirodno se, kako reče „zakačio“ za dizajn, te sva godinama stečena znanja uobličio na Akademiji likovnih umjetnosti Trebinje, odsjek grafički dizajn.

„Kao rezultat školovanja promijenio sam pristup fotografiji, a studije iskoristio da radim na sebi. Još u Sarajevu sam išao na Likovnu akademiju kao srednjoškolac kod profesora Mihajla Price na časove i imao lični afinitet prema svemu tome. Tek kasnije, kad su se životne prilike stbilizovale upisao sam Likovnu akademiju, završio i prvi i drugi ciklus studija i već šest godina radim, prvo kao astistent, a sad kao viši asistent na predmetima fotografija, grafičke komunikacije, grafičko oblikovanje knjige. Radim svašta iz oblasti grafičkog dizajna, logotipe, brendiranje, opremu knjige, plakate, često sa jakim fotografskim iskustvom koje nemilice koristim i u dizajnu“.

A kad se čovjek najbolje osjeća u svom prirodnom okruženju neminovno je da tu raste i razvija se u najljepšem smislu. Shodno Igorovom afinitetu, vječitoj gladi prema pokretanju stvari sa mrtve tačke, rekli bismo da ga je taj neprikosnoveni lajt motiv gurao više i dalje. Iz puste znatiželje u jednom trenutku krenuo je i sa stok (stock) fotografijom. Naravno, potrebno je imati sluha kakva će to fotografija privući pažnju i naći svoje mjesto bilo gdje širom svijeta. A našem sagovorniku takva istančanost ne nedostaje.

                                                                                            Stok fotografije Igora Dutine

„Stok fotografiju radim skoro 15 godina. Po prirodi nisam čovjek koji će raditi jednu te istu stvar cijeli radni vijek. Rezultat mi i nije toliko bitan koliko saznanje da sam nešto radio. Dvije godine sam bio slobodan umjetnik i živio od stok fotografije, imao sam prostora i sredstava da to uradim i imao sam cilj. Tu ima milion kategorija kakve fotografije se traže od mode, kozmetike, biznisa, obrazovanja, zdravlja, sporta... Ono što sam ja radio bila je konceptualna fotografija – poslovna, modna, koncepti finansija, transferi emocija. Vremenom sam sve sveo na fotografije hrane. Volim da kuvam, sve sam spremim i fotografišem. U tom aspektu podigao sam nivo kvaliteta do nekog pristojnog, toliko da sam zadovoljan rezultatima. Sa stok fotografijom počeo sam na vrijeme, a sada i to svodim na minimum. Polako izlazim iz ove priče i već imam neke nove ideje“, reče nam smijući se, a shvatajući njegov mentalni sklop jasno nam je da je nešto novo već zavrtio u glavi, o čemu će se tek, sigurni smo pričati i što će opet imati odjeka.

Jer, sjećamo se vremena dok je sa njemu bliskim prijateljima i saradnicima iz čistog entuzijazma i potrebe čovjeka za lijepim vodio Udruženje građana „Sunčana kapija“ i kulturni portal „Sunčana Hercegovina“ sa željom da doprinese kulturnoj sceni u Trebinju. Bila je to priča, a kakva nego posve drugačija i dok je trajala predstavljala je formu protkanu plemenitim ciljem da se ono što čini kulturnu baštinu jednog podneblja objedini na profilisan način. Iako nije opstala, za Igora i danas predstavlja spoznaju da je opet neke stvari dotakao i izmakao iz svakodnevice.

Od nekoga ko je sazrijevao u vrijeme drugačijih normi kulture, do uspješnog fotografa i grafičkog dizajnera, uvijek spremnog da kaže ono što treba da se ispriča slutimo da je Igor Dutina ovu stranu ličnosti razvijao koliko kroz akademske studije, još mnogo više i kroz sam život. Percipirajući realnost iz posve drugačijeg ugla, a nadograđujući je nepresušnom maštom, svemu čega se takne udahne zadivljujuće elemente. Biti drugačiji nije mu primarni cilj. To je više spontanost duše koja kao takva nađe prostora da se iskaže. Zasigurno nije prvi ni jedini, ali nam je mila prilika da baš pod ovim našim nebom u aktuelnom trenutku svjedočimo o pojedincima sa nespornim kvalitetom!

NE – IZLOŽBAMA POD MASKAMA

„Do sada sam izlagao širom BiH, Srbije, Slovenije, Bugarske. Imao šest samostalnih i više kolektivnih izložbi sa trebinjskim 'Foto kino klubom' i Likovnom akademijom. Neprekidno radim i imam spremne dvije nove izložbe, od kojih je jedna odavno dogovorena u Pirotu. Stalno je odlažem jer sam izgubio želju da izlažem pod maskama u ograničenom broju posjetilaca. To me potpuno demotivisalo i teško ulažem energiju u takav koncept. Za mene su izložbe posebno zadovoljstvo. Prilika da komuniciram sa drugima, da vidim izraze na licima posjetilaca, da razmijenimo emocije. U datim okolnostima to je nemoguće pa izložbe čekaju neke bolje dane“.

FOTOGRAFIJA NEKAD I SAD

„I danas, kao i u vrijeme karijere fotoreportera znam da se iznenadim kada negdje vidim svoju fotografiju. Simpatična mi bude reakcija drugih, poput kolege koji me vidio na bilbordu u Italiji, na jednoj od stok fotografija sa mojim likom. U odnosu na ratni period sada je ovaj posao mnogo lakše raditi. Tada su bile specifične okolnosti i fotografska tehnika prepuna rizika hoću li uspjeti, kako da razvijem film, nije bilo elektronske pošte, ni digitalnih aparata. Imao sam priručnu laboratoriju da ne zavisim od drugih i nosio sam sa sobom opremu za razvijanje da bih mogao da pošaljem fotografiju u svijet. To je bio izazov i sa tehničke i novinarske strane, mnogo komplikovanije nego danas i nije mi imalo nikakvu draž. To čekanje da li je uspjela fotografija samo mi je bilo dodatna trauma. Danas je mnogo lakše kad ne moraš brinuti o tehničkom aspektu i radije sam za sadašnju opciju. Tehnologija se neprekidno razvija, kao i čovjek. Za mene su to dvije neraskidive stvari i ne vidim zašto bih sebi otežavao rad. Poštujem kolege koje to vole, ali to odavno nije moja priča“.