U jesen 2015. godine, Milenko i Veljko Spremo, otac i sin, polako su počeli da uređuju komad zemlje u Mostaćima. Išli su korak po korak s namjerom da kultivišu zemljište, ali je istina da je u obojici tinjala želja da podignu nasade šljiva. Jednog je vodila ljubav ka zemlji, ka životu koji se na njoj rađa, ka nekadašnjim šljivicima, a drugog znatiželja. Nakon dvije godine upornog rada i brojnih agro-tehničkih mjera, porodica Spremo je uspjela zemljište privesti namjeni, a onda je ''pala'' odluka da se ništa ne radi ad hoc. Zato su 2017. godine na Poljoprivrednom institutu uradili analizu zemljišta. Dobijeni rezultati potvrdili su njihovu zajedničku želju – zemljište je pogodno za uzgoj šljive.

„Više je razloga zbog kojih smo se odlučili na šljivu. Oca je vodila želja iz djetinjstva. U nevesinjskom selu Biograd, odakle je naša porodica, imali smo nasade šljive. Takođe, moj otac, dok je službovao kao sveštenik u obližnjem Ljubinju, imao je i tamo nasade šljive, a ja sam uz njega bio više iz znatiželje. Uvijek sam se pitao zašto na području Trebinja ne postoji nijedan intenzivni nasad šljive te zašto je ta voćna vrsta nepravedno zapostavljena ovdje na jugu?!“ – započinje naš razgovor četrdesetsedmogodišnji Veljko Spremo od koga saznajemo da su se u startu odlučili za ozbiljan, stručan pristup te da su prilikom podizanja nasada konsultovali brojne stručnjake iz oblasti voćarstva.

„U dogovoru sa Poljoprivrednim institutom odradili smo pripremu zemljišta i krenuli sa čačanskim sortama. To je bila jesen 2017. godine. Prvenstveno smo posadili sorte: Čačanska rana, Valerija, Nada, Petra, Divna... i to iz razloga što su otporne na virus Šarke. Za odabir šljive, kao voćke za uzgoj, odlučili smo se i iz razloga što je djelimično otporna na Žilogriz. Dalje, šljiva ima veliki dijapazon korištenja, kao svježa za konzumaciju, suva, te se može prerađivati u džem, slatko, liker, sok... a posebna priča je proizvodnja voćnih rakija, a koja nije zastupljena na ovom području.“

Posadili su, te 2017. godine Milenko i Veljko, nekih 180 sadnica. Takođe, uradili su i pripreme za navodnjavanje, a 2018. godine su na preostalom dijelu zemljišta, posadili još 180 sadnica drugih sorti. Danas, na nešto malo manje od pet duluma imaju oko 360 stabala šljive i pedesetak stabala smokve.

„Primijenili smo sve agrotehničke i pomotehničke mjere, a to je povijanje grana kako bi se biljka što prije dovela u rodno stanje, zatim formiranje uzgojnog oblika... i to opet moram da kažem uz konsultacije ljudi sa strane i uz korištenje interneta jer ovdje ne postoji savjetodavna služba koja bi nam mogla dati opširnije informacije šta bismo trebali uraditi i kako. Nažalost, malo je stručnih ljudi na području istočne Hercegovine čija je specijalnost šljivarstvo. Još jedan ogroman nedostatak je što nema mlađih generacija koji znaju da rade određene usluge, u smislu uslužne rezidbe. Tako da je čovjek primoran da koristi prijateljstva, lične kontakte, da zovne neke ljude sa strane koji mogu dati savjet, ali to nije isto kao kad imaš čovjeka – konsultanta na terenu koji dođe i obiđe voćnjak. Po meni je to veliki hendikep i zato smo se mi potrudili da napravimo kontakte sa eminentnim stručnjacima koji će nam u narednom periodu biti jedna vrsta pratnje i savjetodavne službe“ – dodaje Veljko, kome ne silazi osmijeh sa lica dok priča, o možemo slobodno reći, porodičnom hobiju jer svi članovi porodice Spremo imaju svoja zaduženja u voćnjaku.

Očigledno je Veljko Spremo pedantan i u poslu temeljan čovjek. Te njegove osobine se ogledaju u voćnjaku, gdje je sve „pod konac“. Redovi u kome su stabla razmaka četiri puta dva i po metra, bez ijedne travke, milina su za pogledati. Stabla su vretenastog uzgojnog oblika, gdje se krošnja formira tako što se, priča nam Veljko, svake dvije godine zanavljaju rodne grane.

„Svaki drugi dan sam u voćnjaku. Zašto svaki drugi? Pa zato jer smo ugradili savremeni sistem za navodnjavanje i moramo pustiti određenu količinu vode da bi spriječili žilogriz da prodre do tla gdje polaže jaja i uništava korijen. A gdje je redovni obilazak voćnjaka, pregled zdravstvenog stanja, pregled lista, tretiranje određenim hemijskim preparatima pa tretiranje zemljišta, frezanje i slično... Posla ima tokom cijele godine. Sve obavljamo mašinski. Jedino nam fale atomizeri veće zapremine.“

Od Veljka saznajemo da je u dogovoru sa profesorom Sinišom Mitrićem sa Poljoprivrednog fakulteta iz Banja Luke, planirano zatravnjivanje radnih površina u voćnjaku za šta su nabavili odgovarajuću smješu i kosilicu za travu. S obzirom da se se voćnjak nalazi pored magistralnog puta Trebinje – Ljubinje, biće i estetski lijep za pogledati, a porodica Spremo će tako spriječiti pojavu grinja i povećati azot neophodan stablima šljive.

„Već uviđamo benefite različitih sorti. Plodovi Čačanske rane pokazali su se kao izuzetni za konzumaciju. Timočanka se pokazala odličnom za sve vrste namjena, počevši od prerade do rakije, a šljiva Valerija je odlična za džem i slatko. Mada je nama cilj da što više plodova prodamo u svježem stanju i do sad smo uspijevali sve prodati u Trebinju. Ljudi su već uvidjeli kvalitet koji nudimo. Zbog svih mjera koje smo primijenili, naši plodovi već teže više od 110 grama. Još uvijek je ovo relativno mlad nasad pa nemamo problema sa plasmanom.“

U razgovoru sa Veljkom stičemo utisak da mu rad na zemlji pričinjava zadovoljstvo. S posebnom emocijom opisuje vremenski period za nama, od kupovine zemljišta, do svakog trenutka koji je baš tu, na zemlji proveo sa ocem, koga je nažalost izgubio u martu ove godine. A Veljkov otac, bio je omiljen od Duvna do Trebinja, u svim mjestima gdje je službovao kao sveštenik.

„Svi kažu da sam njegova slika i prilika. Možda smo se zato odlično slagali i lako nadovezivali u željama i htijenjima. Od njega sam naslijedio i ljubav prema zemlji. Pa i taj voćnjak je bio mjesto gdje smo se najviše družili iako smo živjeli zajedno. Tu smo razgovarali, dogovarali se, planirali..., a sad mi je žao što nismo još više. Naša zajednička želja je bila mini sušara kako bismo suve šljive, specijalitet naših predaka, vratili na trpezu. Prije nisi mogao zamisliti praznik bez suve šljive na stolu... Pa eto, priznajem da mi je sljedeći plan nabavka sušare... Inače, mi smo nepravedno zapostavili mnoge biljke koje smo generacijama koristili u ishrani i smatrali ih vrlo zdravim. Jedna od njih je i drenjina.“

SMOKVE ZA PRIJATELJE

Porodica Spremo je uz 360 stabala šljive posadila oko pedesetak sadnica smokve i to vrsta koje nisu sa ovog područja. Tako se u Mostaćima šepure grčke sorte, sirijske, egipatske, turske...

„Opet znatiželja i volja da probam nešto novo, nešto drugačije... Za sad odlično uspijevaju. Njih ne prodajem. Smokve dijelim prijateljima. Nije dobro, ako je samo meni dobro. To je moje životno načelo, a možda i nekom od prijatelja dam ideju da se opredijeli za voćarstvo.“ – dodao je ovaj vedri i vrijedni čovjek.

GOSPODIN SVEŠTENIK

Protoprezviter - stavrofor Milenko Spremo, višedecenijski sveštenik Eparhije zahumsko-hercegovačke i primorske preminuo je 16. marta ove godine. Rođen je 1948. godine, u nevesinjskom selu Biograd. Bogosloviju Svetog Save u Beogradu završio je 1968. godine, a 1976. godine i Pravni fakultet Univerziteta u Mostaru. Po blagoslovu episkopa Atanasija, juna 1999. godine, postaje paroh prve trebinjske parohije, a blagoslovom Episkopa zahumsko-hercegovačkog i primorskog Grigorija, 2010. godine postavljen je za svešenoslužitelja pri manastiru Hercegovačka Gračanica i za paroha sedme parohije trebinjske. Na prijedlog episkopa Grigorija, Sveti Arhijerejski Sinod SPC odlikovao ga je pravom nošenja naprsnog krsta, a 2004. godine nakon redovnog penzionisanja, postavljen je za sveštenoslužitelja pri Petropavlovom manastiru.

„S ocem Milenkom sam zajedno služio 25 godina, zajedno smo radili i sarađivali. Možete li zamisliti da s nekim provedete toliko vremena, a da od njega ne čujete ni jednu tešku riječ, ni prigovor ni izgovor?! Uvijek je bio otmen i gospodstven, vrijedan i vjeran. Nevidljiv i nenametljiv, ali i vazda tu kada treba i koliko treba. Otac Milenko je bio u onom najdubljem smislu riječi Gospodin Sveštenik. Od Duvna do Petropavlova tiho i smireno služenje dovelo ga je pred lice Božije. Ima li ljepšeg primjera! Nikakva pretenzija, nikakva težnja za slavom i isticanjem, samo smireno i tiho služenje. Takav nam trebaše sveštenik i Bog nam ga je dao. Vjerno je služio Bogu i neumorno činio sve, pa i nadljudske napore da svoju porodicu izvede na pravi put, što se upravo i dogodilo. Njegova supruga, djeca i unučići primjer su kako treba da izgleda jedna srpska pravoslavna porodica. Sve je kod njih čisto, uredno i dosljedno, a opet i uvijek bez pretjerivanja. Nemojte da pomislimo da je to tek tako slučajno. Ne, to je plod velikog truda i podviga ovog Božjeg sveštenika...“ – napisao je vladika Grigorije na vijest o smrti sveštenika Milenka Sprema.