U Albaniji, sa skadarskim Srbima, o stradanju i borbi za identitet.

Srbi ovdje nisu dijaspora, već autohtoni narod. Osuđivani i odvođeni u zatvor jer su navodno slušali Radio Moskvu. Ime se može promijeniti, ali je cijena visoka.

SKADARSKI Srbi su danas ostaci ostataka stanovništva srednjovjekovne srpske oblasti, plodne kotline ispresijecane rijekama, omeđene s jedne strane lukom visokih surovih planina, a s druge Skadarskim jezerom.

– Naša sudbina su vijekovne seobe i mučno čuvanje identiteta – govori Pavle Jakoja Brajović, predsjednik Udruženja srpsko-crnogorske nacionane manjine „Morača-Rozafa“. – Srbi ovdje nisu dijaspora, već autohtoni narod. Pred progonima smo se vijekovima kretali u krugu Skadar, Kosovo i Metohija, Crna Gora, pa opet Skadar. Nekako smo uspjeli da sačuvamo identitet iako je Srpska pravoslavna crkva zabranjena, kao i korišćenje srpskih imena, koje je naredio 1934. kralj Zogu, a čiju je politiku nastavio i pooštrio Enver Hodža. Taj progon je dugo trajao i danas nam je neophodna pomoć matice.

Sagovornik „Novosti“ strahuje da će mladi Srbi zaboraviti jezik, jer se kurs srpskog održava samo povremeno, kad stignu donacije. On se nada da će se skadarski studenti koji su dobili stipendije od Srbije, vratiti u rodni kraj da budu elita svog naroda. Oni, za razliku od roditelja, uglavnom nose srpska imena i prezimena, jer su rođeni poslije vremena u kome je srpski identitet bio zabranjen.

– Ja sam Velimir Popović, ali to ime ne stoji u mojim diplomama ekonomije i prava – kaže Skadranin Artur Popaj. – Ipak, nije bitno ime koje su nam roditelji dali da bi nam sačuvali glave, sve dok znamo da smo Srbi. Sa srpskim imenom nije moglo da se školuje ni da se zaposli do pada režima Envera Hodže. Danas je moguće da se po visokoj cijeni promjeni ili ime ili prezime, ne oboje, ali je izuzetno skupo. To nije bitno, jer se svi mi Srbi, sve tri vjere, međusobno poznajemo i čuvamo.

Da to zaista funkcioniše u praksi, pokazali su nam pravoslavni Velimir-Artur i musliman Edo Piranić, koji su nas poveli u obilazak plodne Vrake, prostora pet sela između planina i Skadarskog jezera, nekada potpuno naseljenog Srbima.

– Moja porodica je vjekovima bila sveštenička, pa smo nazvani Popovići, a u vrijeme Envera Hodže smo morali da postanemo Popaji – pričao nam je Popaj dok smo se probijali kroz saobraćajni haos Skadra. – U knjigama, koje su vodili moji preci, zabilježeno je da smo poslije Kosovskog boja iz Vučitrna prešli u Crnu Goru, zatim u Skadar, odakle smo morali da pobjegnemo od zuluma, a 1860. smo se opet vratili. Posljednji sveštenik u porodici bio je brat mog dede koji je 1948. skončao u zatvoru, pod optužbom da je slušao Radio Moskvu.

Zaustavili smo se kraj ruševine Crkve Presvete Bogorodice u Vraki, koja je izgrađena 1869. i u kojoj su služili sveštenici Popovići. Ona je 1967. pretvorena u Dom kulture, a devedesetih je minirana, poslije egzodusa vračanskih Srba.

– Ekstremisti u albanskom parlamentu su počeli otvoreno da prijete Srbima i u maju 1991. više od 70 odsto stanovništva Vrake kreće put Jugoslavije, sa onim što je moglo da ponese u rukama i na leđima – opisuje Artur egzodus u kome je učestvovao. – Pješačili smo 30 kilometara do granice gdje nas je albanska policija zaustavila i držala na otvorenom dok Milošević nije intervenisao da budemo propušteni. Dočekani smo s muzikom i televizijom, a zatim stavljeni u velike vojne šatore.

Vračani su do novembra 1991. boravili u Crnoj Gori, a zatim su premješteni u Dečane.

– Tamo sam mogao da radim samo fizičke poslove, pa sam riješio da se vratim u Albaniju, pa šta mi bog da – kaže Popaj. – Uspio sam da se zaposlim jer su iz Albanije emigrirali mnogi obrazovani ljudi. Ne zamjeram Srbiji, došli smo u najgore vrijeme, usred građanskog rata i sankcija. Takva je srpska sudbina.

Sličnu priču o lutanjima kazivao nam je i Srbin Kanto Zefaj, kod koga smo svratili da mu čestitamo katolički Vaskrs. U njegovoj porodici samo on govori srpski.

– Iz Albanije sam otišao u Beograd, tražio sam azil u američkoj ambasadi, ali ga nisam dobio – kaže Zefaj. – Supruga mi je Albanka, sin je upisao kurs srpskog, a kćerka je još mala, ići će kasnije.

Bogorodičina crkva u Vraki

Komandir Čete za obuku vodiča i dresuru pasa, major Zdenko Cvijetić kaže da vojnim psima poslije sedam-osam godina opadaju tragačke i čuvarske sposobnosti za potrebe vojske i policije, ali da su još uvek očuvani i zdravi.

Teže se i sporije kreću, slabe im čulne sposobnosti, naročito vid, sluh i njuh, a opada im i fizička kondicija. Takvi ne mogu više služiti, ali smo donijeli odluku da ih ponudimo civilima koji žele da brinu o njima. Umjesto da penzionerske dane provode u našoj četi, oni dobijaju nove vlasnike i počinje novi život za njih – kaže Cvijetić, koji ne krije da im poslije šetomjesečne dresure teško pada rastanak sa svakim psom koji odlazi na zadatke i da se isto osjećaju i kada ih udomljavaju.

SRPSKA VRAKA TRIPUT PODIZANA

SRPSKA Vraka je danas samo sjenka onoga što je bila, rekao nam je mještanin Aleksa Stajkić (na slici), Srbin oštrih crta lica i čvrstog pogleda. Na pitanje da li je njegova porodica mijenjala ime u vreme Envera Hodže, on odmahuje glavom i cijedi kroz zube: „Ime im nismo dali“. Kasnije saznajemo da je za srpsko ime dato nekoliko života.

Sada je u ovom dijelu Vrake ostalo samo pet-šest srpskih porodica, ostali su prodali imanja Albancima i otišli, a vjerovatno ću i ja – kaže Aleksa. – Dvije ćerke sam udao u Srbiju, a danas mi je treća isprošena u Crnu Goru. Nemam više s kim ovdje da živim, došlo je vrijeme da odem, ali to ništa ne znači. Srpska Vraka je tri puta nestajala i podizala se.

„MERCEDESI“

POSLJEDICE Enver Hodžinog režima i danas su vidljive u Skadru, nekadašnjoj balkanskoj trgovačkoj metropoli. Na njegovim ulicama se haotično miješaju „mercedesi“, statusni simbol boljestojećih i većinski sirotinjski bicikli. Niz ružnih prljavih socrealističkih zgrada tek ponegdje prekida novoobojena fasada, koja obično samo skriva bijedu u zadnjem dvorištu.